Nessina kuhinja čuda
23.05.2008., petak
Papilova
|
Malo sam odustala od pisanja priča, mada mi se jedna vrti po glavi :-)))). Hmmm jeste li primijetili kako se meni uvijek neka priča vrti po glavi? Vjerojatno jeste ako imate živaca da me čitate ovoliko dugo. Taman sam pogledala u statistiku svog blogića i veli mi on da postoji već 27 mjeseci i 3 dana (otvorih ga 22. 03. 2006.). To znači da sam ovdje preko dvije godine. Nevjerojatno, već dvije godine pišem blog. Totalno čudno, ne mogu vjerovati, čini mi se kao da sam ga jučer otvorila i počela čitat sve vas tu s desna. Primijetit ćete da sam promijenila dizajn, ne znam ni sama zašto. Valjda jer sam žensko pa mi triba malo promjene, so far so good. Ako mi ovo ne bude pasalo, lako ja vratim onaj stari na koji sam se navikla. Makla sam i one opise blogova (ako je tko to gledao), nije mi se više dalo mozgat šta bi tu pisala. Lina sam :p Uglavnom trkeljam… Vratimo se temi… Tema večerašnjeg posta je: vozački ispiti i vozačke dozvole. Inače prošli tjedan, točnije 15. 05. teta Nessa je napokon, iz 3. puta  položila vozački. Bravo ja! :-)))))) Neću vas sad gnjaviti detaljima kako je bilo i gdje sam se vozala, jer to ionako nije bitno, a nisam baš raspoložena za tračeve o svom trećem ispitivaču. Mada, da budem iskrena, mogla bi o tome pričati ohoho, ali nemam volje. Položila sam i makla to s grbače, to je sad jedino bitno. E sad kad sam ovako cila ponosna na sebe i svoje sposobnosti upravljanja vozilom B kategorije treba sa svim tim papirima i potvrdama i čudesima otići na policiju i čekati satima da se dobije vozačka. Evo što dični naš MUP veli da vam treba za izvadit vozačku dozvolu:Izdavanje vozačke dozvole (prvi put) 1. Zahtjev se podnosi na propisanom obrascu – obrazac br. 2, u policijskoj upravi, odnosno postaji prema mjestu prebivališta. 2. Uz zahtjev se prilaže: 1. uvjerenje o položenom vozačkom ispitu; 2. liječničko uvjerenje – ne starije od šest mjeseci; 3. dvije fotografije veličine 30x35 mm; 4. 35,00 kn u državnim biljezima; 5. uplatnica na iznos od 35,00 kn na račun MUP-a za obrazac vozačke dozvole; 6. osobna iskaznica. Kad sam ja već položila taj ispit i dobila papirić da je to sve OK ja sam se prošetala do prve policijske postaje i pronašla oglasnu ploču, pronašla informacije koje mi trebaju i popisala sve to u moj vjerni blokić. E onda sam otišla do šaltera 13 gdje inače stoje uplatnice i obrasci za osobne i putovnice da dignem te papire je l' te. Međutim tih papira nije bilo na tom šalteru, ne znam zašto, a meni se nije dalo čekat red jer sam žurila na vježbe u Kaštela. I tako je izdavanje vozačke bilo odgođeno za ovaj tjedan, zbog liječničkog uvjerenja. Naime moja liječnica medicine rada je odlučila otići na godišnji odmor ovaj tjedan… Smiješna stvar u vezi tog liječničkog jest da ga trebaš vadit prije no što upišeš autoškolu i pljunut nekih tristotinjak kunica za to i onda se molit nekom tamo gore da uspiješ položit vozački u roku 6 mjeseci. Ja, po običaju, nisam te sreće pa moram sve to ponovno radit. Valjda da ljudi utvrde da nisam prolupala za ovih hmmm koliko ono mjeseci u autoškoli.  Ono mjera opreznosti ili nečeg već. Što god bilo meni je papilova, a ionako za svaki papir u ovoj dičnoj državi moraš pljunut neku masnu lovu. Ajde neka, glavno da ja papir imam, a to što će dotični kupit prašinu u najbližoj ladici je već priča za neki drugi post.Ono što mene iznimno zabavlja (molim vas primijetite ironiju i sarkazam ovdje) jest što moj otac ni nakon mog osmog ponavljanja koji mi dokumenti trebaju za dobivanje vozačke i zašto mi trebaju nije u stanju pojmiti da liječničko uvjerenje treba biti mlađe od 6 mjeseci. Ovo čak i meni zvuči glupo…  Onda me pila da odem do policije i čekam red, tj. da ne čekam red nego da se probijem preko reda, i pitam službenicu je li ja to stvarno trebam vadit novo liječničko uvjerenje ili može ovo koje imam. E tu dolazimo do ja sad žugam dijela ovog posta. Naime prije nekih mjesec dana ili malo više ja sam bila na policiji predavat papire za novu putovnicu. I tu sam se isprsila, ne toliko koliko ću se isprsiti za ovo, ali opet pare su klizile iz džepa. Naravno da sam ja sve papire pripremila kako treba i nisam zadržavala službenicu duže od 5 minuta. Ali zato je bilo čudaka (jer druge, pristojnije riječi za to ne postoji) koji su ispunjavali formulare običnom olovkom (!), kojima je službenica morala osobno donosit formulare i ispunjati ih, koji su preko mobitela obavljali transakcije i tako dalje i tako bliže. Uglavnom stvarali su gužvu iz jednog primitivnog razloga: nisu znali pročitati ono što im je velikim tiskanim, masnim slovima pisalo na vratima PP-a Split. I sad bi moj dični otac da ja gubim vrijeme pred šalterima i pitam gluposti za koje će mi službenica reći da baš mora bit tako jer to je propis. Koja je poanta toga? Umirenje nečije savjesti? M da, ne baš. Trebalo mu je punih tjedan dana i moj brat da ga uvjeri da to baš tako mora. A što sam ja ovdje? Dežurni kreten? A valjda jesam kad mi triba više od 6 miseci da položim vozački.Daklem kad smo apsolvirali polutiradu ajmo sad napravit popis što imam a što nemam da makar napravim nešto korisno dok već tipkam. - Obrazac br. 2 – isprintan i čeka na popunjavanje - Uvjerenje o položenom vozačkom – spremljeno u knjižicu kandidata - Liječničko uvjerenje – u procesu nabavljanja, čitaj dobit ću ga u ponedjeljak, nadam se - Slike – imam, mada na njima po običaju izledam ko smrt na dopustu, ali ništa za to. Makar će se prometni policajci imat čemu/komu smijat :-))))))) - Taksene marke – kupim ih u najbližoj trafici, nije problem - Uplatnica – a kad dođem na policiju dobit ću je - Osobna – uvik u takuinu I tako ja od 7 stvari imam 4. Ajde nije loše, 4 od 7. Bolje i to nego 7 od 9. Ništa, čeka se ponedjeljak i ranojutarnje dizanje i provođenje ili bolje rečeno gubljenje vremena u razno raznim čekaonicama: od doktora, do policije, do banke, pa opet policije. I sve to za jedan šugavi papir na kojem će pisati da sam ja imenom i prezimenom sposobna upravljati vozilom B kategorije. I ne zaboravimo bit ću za nekih 450 – 500 kn lakša. Što sve čovjek ne radi za ljude koje voli, ili barem da zaustavi kvocanje nad glavom… |
10.05.2008., subota
Zatišje pred buru
|
Čovjek bi pomislio da ću nakon svih jutarnjih šokova popodne provesti zatvorena u zamračenoj sobi sa šalicom smirujućeg zelenog čaja, dva, tri apaurina i klasičnom glazbom. Međutim mene je popodne zateklo u Ladinoj kupaonici. Ne, nisam povraćala dušu iz sebe ili nešto tako bedasto kao što bi netko na prvi mah pomislio. Zapravo sam čistila; tj. u ovom trenutku sam upravo nanosila prvi sloj Domestosa na wc školjku i promatrala kako se žuta, viskozna tekućina slijeva niz stjenke. Pronalazim nešto morbidno fascinantno i smirujuće u Domestostu i čišćenju kupaonica – čišćenje kućanskih površina, a kupaonica pogotovo, je moj antistres program. Što ću kad nemam novaca za wellness centre i slične gluposti, pa se zadovoljavam čišćenjem kupaonica. U svakom slučaju dvostruka, ili čak trostruka korist: ja se riješim frustracije, kupaonica je čista kao da je iz reklame za sanitarije izašla, a ako i izgubim koji gram kud ćeš bolje. Otrgla sam pogled od žućkaste tekućine i s istom napala lavabo i kadu. Danas sam definitivno uništila sve bakterije, još samo da sve dobro izribam, očistim špine i zide pločice sa Cilit Bangom protiv kamenaca, operem podne pločice sa Ajaksom ili Prontom (nisam sigurna što Lada ima) i sve će biti na svome mjestu. A poslije svega ćemo nas dvije sjesti, Lada će skuhati kavu, pa ćemo zapalit po jednu, dvije i onda ću ja pričati zašto sam naglo predložila čišćenje njenog stana. Iako je malo glupo što pomažem čistiti tuđi stan umjesto da čistim svoj u ovome ima neke logike i svrhe. Lada je studentica, fakulteti su nam tehnički u istoj zgradi – kažem tehnički jer nas odjeljuje zid, ali nas, kao i sve studente, spaja menza. U menzi smo se nekako i upoznale, preko pauze nakon zajedničkog predavanja iz Informatike koje je držao jedan dosadni stari prdonja, ali neću sad o njemu, on je nebitan u cijeloj toj priči. Bilo kako bilo nas dvije smo se brzo sprijateljile i uskoro ustanovile ritual dolaska jedna kod druge, s time da sam ja malo više visila kod nje, što je potpomognuto činjenicom da Lada nije iz Splita i da je donedavno živjela s cimericom u iznajmljenom stanu. Cimerice više nema, dok je stan još uvijek isti; kvadratura i lokacija se nije promijenila. U periodu odlaska dotične cimerice ja sam se ponudila da joj pomognem pospremit stan jer je imala dosta za učit. I tako nekako se taj ritual nastavio, meni nije smetalo. Ne'š ti posla očistit kupaonicu i ispeglat nečiji veš, to ja za 2 ure sve završim. Raspored je uvijek isti: ja sam zadužena za kupaonicu i hodnik, Lada za kuhinju i sobu, kad završimo s tim ona se uhvati ribanja i usisavanja, a ja pegle. S vremenom smo se uhodale i postale dobar tim, odred za čistoću je moj naziv za naše regularno mjesečno čišćenje njenog stana. Naravno prilikom čišćenja u pozadini svira neka glazba koja varira ovisno o prigodi i raspoloženju; nekad su to klape, nekad je rock, nekad etno, nekad klasika. Ponekad nije ni bitno što je, glavno da postoji neki ritam uz kojeg se može čistiti, nedefinirana stvar koja prekriva zvukove trenja spužve od hladni metal špine, radne površine, kade… Čišćenje je ugodnije uz muziku i društvo; toliko ugodno da zaboraviš da je to posao… Ili ja to opet bivam autoironična. Ironija ili ne to mi trenutno nije bilo važno. S rukavicama na rukama nagnuta nad kadom sam svom silom ribala dno iste. Pare od sredstva za čišćenje su se već pomiješale u zraku kupaonice i ulazile mi u oči, primijetila sam to po sve češćem treptanju očiju. Dok čistim neke stvari postaju jasnije, poput treptanja. Primjećujem promjenu frekvencije istoga i blagi osjećaj peckanja u očima uzrokovan klorom iz Domestosa. Volim miris Domestosa, malo je apsurdno i glupo što volim taj reski miris, ali Domestos, ili Sanitar, ili bilo koje drugo sredstvo za čišćenje kupaonice za mene moraju imati pomalo reske mirise. Reski, oštri mirisi označavaju čistoću; znače da je netko proveo pola sata, sat vremena ribajući kupaonicu i dovodeći je do blistavog sjaja i stanja relativne dezinfekcije, jer apsolutno ne postoji. Bar ne u stvarnom životu. Primjećujem kako se više ne znojim dok stojim nad kadom i ribajući otklanjam nakupljene nečistoće. Hm ovo sad zvuči kao da je kada bila puna blata ili nečega, ali zbilja nije. To je samo moja mašta koja radi prekovremeno i zamišlja kako spužva u mojoj desnoj ruci, jer ja sam dešnjak, otklanja mikroskopske slojeve bakterija, šporkice i ostale gamadi. Vidite to je stvar percepcije, zamišljanja kako proizvod radi, jer ako ne vidite učinak ili ga bar ne zamišljate čemu onda kupovina proizvoda? Ili ja jednostavno imam neki uvrnuti tik u glavi, neku fiksaciju čistoćom. Nemam pojma, a iskreno nije me ni briga. Jedino što me interesira da je kupaonica čista, jer nešto najgore na svijetu jest ući u nečistu kupaonicu. Baciti pogled na neopranu wc školjku, onu crnu crtu na kadi koja nastaje od kombinacije pjene i prljavštine, te tragove paste za zube i čega sve ne na lavabou zaista nisu prizor koji bi željeli vidjeti još. Ne, ne, u takvoj kupaonici zasigurno ne bi željeli oprati ruke, a kamoli obaviti fiziološke potrebe. Gubim se u ritmu čišćenja, para i muzike. Prošlost i budućnost prestaju postojati, postoji samo sadašnjost – trenutno stanje uma i tijela. Ja sa spužvom natopljenom sredstvom za čišćenje u jednoj ruci pokrivenoj rukavicom dok se druga ruka, također pokrivena rukavicom, oslanja na tu istu površinu. I žustri potezi čišćenja: gore, dolje, lijevo, desno. Dok ne maknem tu nečistoću, do visokog sjaja, dok ne bude dezinficirano, dok ne bude lijepo mirisalo… Sve se pretapa u jedan veliki trenutak ritualnog čišćenja, ne samo kupaonice već i sebe, svojih misli. Iznenadna vjenčanja više nisu toliki šok i problem, postaju nebitna pod naletom spužve natopljene Domestosom koji uništava sve bakterije, pa i bakterije vjenčanja. Hah, kad bi barem postojao Domestos za uništavanje vjenčanja – zar ne bi to bilo urnebesno? Otvoriš bocu, izliješ toliko i toliko tekućine na željenu površinu, u ovom slučaju vjenčanje, ostaviš toliko i toliko minuta i gotovo. Nema više vjenčanja, kao što nema više bakterija. N da, govorim gluposti… Mislim da su me pare dokrajčile, ili su barem doprle do dijela mog uma koji se bavi svjesnim, dobro u ovom trenutku ne baš tako svjesnim, razmišljanjem. Trepnem još jednom; mislim da sam gotova sa kupaonicom. Ispirem vodom ono što se treba ispirati, te nakon toga vraćam sve na svoje mjesto. Zadovoljno poput generala koji je upravo izvojevao tešku bitku s nadmoćnijim neprijateljem (jer neprijatelj je uvijek nadmoćniji) promatram svojih ruku djelo – čistu i blistavu kupaonicu. Kao iz reklame. Moš mislit… Sat i pol nakon tog pobjedničkog trenutka nalazim se kod stola za peglanje sa peglom u desnoj ruci i upravo završavam peglanje Ladine košulje. Ostao mi je samo desni rukav i kragna. Najgore mi je peglati majice i košulje, s njima uvijek neki problemi, pogotovo s košuljama. Košulje su noćna mora svake žene, zapravo svake osobe koja je ikad uzela peglu u ruke. Moraju biti savršeno ispeglane, ne smije se vidjeti ni jedna riga, a prije izuma pegle na paru, peglanje dotičnog artikla je bilo ravno samoubojstvu. Vjerujte mi znam; još do prije par mjeseci smo imali staru peglu bez te funkcije. Dobra stara pegla nam je vjerno služila skoro 25 godina prije no što je otišla u ropotarnicu povijesti, uspješno zamijenjena novom i modernijom peglom na paru – poznatijom pod nazivom spasiteljica života i živaca pri peglanju košulja i škure robe. N da, pegla na paru isto zvuči dobro, a i kraće je. Nakon što sam ispeglala i taj vražji rukav mrmljajući u sebi o nedostatku onog malog konja za peglanje koji služi baš za peglanje rukava još jednom pažljivo pregledavam košulju tražeći nepravilnosti kojih ovaj put, srećom po mene, nema. - Gotova, a ti? – Ladin glas me trgne iz potrage za nepravilnostima na košulji. - Mhmmm… Evo taman završila s tvojom košuljom. – odgovaram joj dok stavljam košulju na vješalicu i vješam je za kvaku od vrata. Sagnem se i isključujem peglu iz struje, zadovoljno uzdišući jer smo napokon gotove. - Dobre smo danas, sve smo završile za tri sata. - Uhodale smo se. – odgovaram joj sa smiješkom dok ulazim u kuhinju. – Pravi smo odred za čistoću. - Da, baš. Kava? - Naravno. Kako je Ivan? – pitam dok vadim cigarete i upaljač iz torbe i pripaljujem jednu. - Dobro je, radi. – govori ona vadeći džezvu iz ladice i puneći je vodom. – Žali se na radne sate i na plaću, ali već sam se navikla na to. Nego nisi baš došla ovdje pričati o meni i Ivanu. - Predajem se, imam skrivene motive. – kažem i obje prasnemo u smijeh. Dobro je gledati je kako se smije, dobro je što se ja smijem nakon svega. – Imam zakazana dva pira, jedan rodbinski za tri miseca, a drugi je u neko nedefinirano doba ove godine, neman ni kune u džepu a morat ću spiskat masu love na to. I da ne spominjem da ne razumijem zašto se svi tako naglo žene, a nitko nije trudan što poništava sve donedavno dobro utvrđene teorije o braku na brzaka. - Što očekuješ? Pa proljeće je. - Gwah… Pa što, proljeće je doba za ljubav, romantiku, bedastoće prošaptane u mraku, ne za pirove. Mislim da starim. – tu je slijedio prilično dramatični potez hvatanja za glavu. Nisam ni trebala pogledati Ladu da bi znala da se smije. - Uostalom što je tako loše u vjenčanjima? - Osim činjenice da se pretvaraju u cirkus kao i sve ostale prigode kojima prisustvuješ i što moraš potrošit brdo para na njih da se ne osramotiš pred ostalima i što ću najvjerojatnije slušat nekog dosadnog popa koji će s oltara umisto mise držat politički miting apsolutno ništa. - Otkad to? - Kojo? - Popovi drže političke mitinge na vjenčanjima. - Mah, jedna riječ: Split. Ima ih svakakvih, a znaš da ja nisam baš za crkve i religiju. Ono ne smetaj me, ne smetem te. - Ma dobro i ti praviš od buhe slona. Jednostavno izađi iz crkve ako ti se ne bude sviđalo. Neš ti problema… - Nije samo crkveni dio u pitanju, problem je i ono poslije crkve. Restoran… Užas… Ej si znala da sad i na pirevima himnu sviraju? - Nisam, otkad to? - A eto odnedavno. Sad će godina dana od pira moje druge rodice, to ti je bio onaj klasični brak u troje. Cura trudna pa se udavala, a ne ovo moderno čudo. Nebitno sad, izdržala sam ja i crkveni dio i trumbetavanje s autima i buklije i sva ta čudesa. Nego kad smo ti mi došli u restoran mužikaši ti zasvirali himnu. A ja se zblesirala ko zadnja tuka. Gledam livo, desno, ništa mi nije jasno koja sad himna. Oli je ovo državna ceremonija. Mislim ne smeta mi Očenaš, ljudi su vjernici i sve to, ali himna, ej… Katastrofa… - Blesava si. – rekla je i odmahnula glavom i ulila nam kavu. – Čovjek bi rekao da imaš fobiju od vjenčanja. - Ako se ovako nastavi i razvit ću je. - Ajde ne budi luda ženo. Znaš šta, mislim da je tvoj pravi problem što si sama… - Kave veze s tim ima moj ljubavni život ili nedostatak istog? Otkud je sad to problem? - Pa vidiš, Tihana većina tvojih prijateljica ima dečka ili u ovom drugom slučaju zaručnika. Jesam li u pravu? - Tehnički jesi. No što s tim? - Ti si sama, a one su s nekim i sama činjenica da će one ići na to vjenčanje s nekim, a ti nemaš dečka je… Joj kako da to kažem… - Traumatična? - Pa ovaj, da… U neku ruku i je. Svjesno ili nesvjesno trljaju ti sol na ranu. - Ispravak netočnog navoda: nepostojeću ranu. Ja nemam problema s time što sam sama, jedini problem nastaje kad me ljudi počnu tlačit kad ću si ja nać nekoga i udat se. Bla, bla, bla… Kao da nemaju pametnijeg posla, ni života, pa se petljaju u moj… - To je upravo ono što ti pokušavam reći. - OK, znači meni su pirevi traumatični jer sam sama. Prije godinu dana nisam bila sama, pa mi je onaj pir isto bio problematičan, tako da ti teorija pada u vodu. - Tješi se, tješi… - N da. Znaš gotovo mi dođe da pitam Ivana ima li on kojeg prijatelja da ide sa mnom… - Aha! Znala sam! - Ne, ne, krivo si me shvatila. – odgovorila sam obrambeno mašući rukama pred njom. – Ugh… To je rodbina, znaš kako je to s njima. - Znam. Vrše pritisak i na mene znaš. - Da, znam. Heh ovo me podsjeća na jedan film što sam gledala na Hallmarku o nekoj curi iz New Yorka kojoj se rodica udavala, pa je slagala da ima dečka s kojim će doći na svadbu samo da je ostave na miru i onda je počeo cirkus u tome kako naći pratnju u 4 tjedna prije vjenčanja da se ne obruka. Na kraju je na tom piru upoznala nekog tipa za kojeg se ispostavilo da ga je njena tetka pokušavala namjestit cijela ta 4 tjedna. - Znaš što? Pa to čak i nije loša ideja… - Kojo? – uspaničeno sam pitala. - To sa pronalaženjem pratnje za vjenčanje. - Nema šanse! Aa! Radije ću na psihijatriju nego to. - Samo daj, možda upoznaš kojeg zgodnog doktora. - Ne i ti… Isprike na nepostanju i na dugom čekanju, trebalo mi je malo vremena da se nađem u svemu, pa i u pisanju. Nadam se da je dobro :-))))))) |
