Nessina kuhinja čuda
30.07.2006., nedjelja
Zemlja
|
Ovo je nekakva SF/Fantasy priča koju sam počela pisati jednog dana kad mi je bilo dosadno. Ovo je tek prvo poglavlje, a sama priča je još u povojima, tako da ne očekujete nešto vrhunsko. Ali postam je jer volim čut mišljenja ljudi koje do kojih mi je stalo. Znate što vam je činit ;) :hug: Sunce zalazi, a vrući vjetar lagano struji spaljenom zemljom noseći nesnosni smrad truleži po zemlji. Polje je pusto, svi usjevi su uništeni. Sve biljke mrtve; smrad kemijskih sredstava ispunjava večernji zrak. Sjenka se kreće kroz polja, osoba u maslinasto zelenom zaštitnom odjelu, s debelim i teškim crnim čizmama, kožnim rukavicama, kapuljačom navučenom preko lica. Lice osobe je prekriveno gas maskom, to je održava na životu. Nakon par koraka osoba stane i zagleda se u zatrovano polje, mrtve, trule biljke. Poseže za ruksakom i iz njega izvadi kričavo narančastu bocu. Digne masku s lica i otpije gutljaj vode usput udišući smrad metana, herbicida i pesticida. Žena, jer sada se jasno vidi da je žena se zakašlje i ponovno navuče masku na lice. Stoji nepomično i udiše zrak kroz masku za disanje, osjeća kako aktivni ugljen adsorbira u sebe sve otrove. Sjenke se izdužuju, tama se spušta na zagađeni svijet a žena ubrzava korak. Ima još 2 kilometra do naselja kojeg je uočila u kasno popodne. Nadala se da će tu uspjeti pronaći sklonište, možda malo hrane ako je išta ostalo od posljednje katastrofe koja je pogodila planet. Slaba je, jako slaba; a zemlja propada. Uskoro neće imati snage da je obnavlja. Ljudi će umrijeti što od otrova, što od gladi. A kad svi stanovnici umru On će doći i zauzeti ovaj svijet. Nema više snage za borbu, ne može mu se oduprijeti, ovaj puta ju je ranio preduboko. Na samu pomisao srce ju je jače steglo i ona je posrnula. Dočekala se na ruke i teškom mukom se digla. Morala je nastaviti, još samo malo i moći će se odmoriti. Vuče nogu pred nogu, osjećajući svaki pokret, težinu čizme, graške znoja po tijelu. Hoda polagano, nastojeći ne praviti previše stanki. Mora stići na vrijeme, ne smije zastajkivati. Kakvih pola sata nakon posljednjeg ispijanja vode na mrtvom polju stigla je ispred mnoštva kuća koje su nekad tvorile veliko selo. Kuće su spaljene, neke do temelja. Tišina počiva nad ovim mjestom, mrtva tišina i smrad mrtvih. Žena uzdahne, i oprezno uđe u selo. Kamenom popločana glavna ulica koju ograđuju nekoć bijelo okrečene kuće djeluje tiho, mrtvo poput polja kojima je prolazila. Osluškivala je svaki šum, gledala okolo oprezno, pazeći da je ne uhvate. Ali ništa se ne miče, barem ništa živo. Izbija na glavni seoski trg gdje se nalazi bunar. Naposljetku skida masku, ne može izdržati vrućinu. Pramenovi kose rasuli su joj se po neobično blijedom licu. Njene zelene oči oprezno gledaju okolicu dok polagano udiše noćni zrak pokušavajući shvatiti što se dogodilo u ovom mjestu. Začudo zrak u selu nije loš; smrad metana se još uvijek osjeća ali se može disati. Nije trebala ni okusiti vodu da bi znala da je zagađena, osjeća to u mirisu. Pogled joj odluta na seosku vijećnicu, mjesto gdje su se skupljali seoski starješine, određivali poljski poslovi, održavale žetvene svečanosti… No to je bilo prije, prije napada, u neka sretnija vremena. Gledajući tako u zgradu učini joj se da je vidjela pokret na jednom od prozora. Znači u selu ima živih, ili barem nečega što se čini živo. Posegnula je u džep po oružje i ogledala se oko sebe. Stajala je na sredini trga i bila je laka meta. Ako bi počela trčati bila bi gotova. A bila je tako umorna. Ako potroši svoju snagu za borbu s ovima umrijet će. Umorno se spušta na zemlju. - Ne želim vam zlo! – viknula je. – Samo se želim odmoriti. Molim vas. – dodala je tišim glasom naslanjajući glavu na hladni kamen bunara. – Samo se želim odmoriti. – šapnula je u vjetar koji je puhao. Osjeća kako je nečije oči sumnjičavo gledaju kroz tamu; mnogo njih. Osjeća pokrete njihovih tijela kroz tamu, ali ne boji se više. Ruke su joj na zemlji spremne da predaju posljednji djelić njene snage tlu koje ju je donijelo na svijet. Glavna vrata vijećnice se otvaraju i mršavi sijedi čovjek u dronjcima izlazi. Polagano odmjeri ženu i znakovito kimne glavom kao da potvrđuje nešto što je samo njemu poznato. Zatim polaganim, teturavim korakom dođe do žene, klekne pred nju i stavi svoje ruke u njene. - Dobro došla Isilien. – pozdravlja je s poštovanjem. – Sigurna si ovdje; neće obilaziti selo još tjedan dana. Žena ga je pogledala, izvukla njegove ruke iz svojih i skinula teške kožne rukavice. Njene ruke su bile smežurane i stare, pocrnjele od sunca. Smeđe ruke, boje zemlje, prošarane sunčevim pjegama. Digne drhtave ruke i položi ih starcu na čelo. – Hvala na ponuđenom utočištu. – rekla je i makla ruke s čovjekova čela. Nije znala što reći, nije mogla izgovoriti tradicionalni blagoslov. Čovjek je kimnuo, razumjevši situaciju i pomogao joj je da ustane. Polako su prešli nekoliko koraka do vijećnice i ušli. Teška drvena vrata su se zatvorila iza njih, a duboki mrak se spustio na selo prigušujući sve zvukove. |
26.07.2006., srijeda
Ja Bloger.
 Prije dosta vremena obećala sam jednom on line prijatelju, zapravo više on line poznaniku, ali nećemo sad cjepidlačit, da ću mu napisati riječ dvije o blogovima, tj. zašto ja imam blog. Zapravo trebam napisati u čemu je tu štos, gdje je ta čarobna privlačnost bloga i zašto su svi odjednom poludjeli za tim. Hm ja nisam sociolog, niti sam upisala sociologiju (vidiš, vidiš), pa ne mogu govoriti s nekog stručnog aspekta, niti praviti nekakve ogromne studije i pametne analize. Iskreno sumnjam da bi vas zanimala moja sociološka istraživanja, ali eto svi živimo u nadi da smo zanimljivi. No da, odlutah malo… Ono što sam htjela reći je da vam ja samo mogu pružiti moj pogled na blogosferu, blogomaniju, svijet blogova i tako dalje i tako bliže. Kako je uobičajeno da najprije počinjemo od početka trebala bi vam ispričati kako sam ja počela s bloganjem. To se dogodilo jednog dosadnog (najvjerojatnije je bio dosadan dan, jer da je dan bio zanimljiv ja ne bi tipkala gluposti po blogovima) dana, kad sam iz čiste eto već navedene dosade otvorila blog na msn-u. Ne znam što mi je u početnom trenutku bila namjera, niti što sam planirala pisati. Znam samo je taj moj privatni projekt nakon nekog vremena pretvorio u moj hobi, pa zatim u nekakvu vrstu zabave. Mjesto gdje sam mogla pisati što god sam htjela, od problema u privatnom životu, do gluposti koje se događaju po divnom nam i najljepšem gradu na svitu kako mi Splićani volimo tepat svom rodnom mistu. Sve je to prošlo kroz moj privatni blog, jer taj blog na msnu još i dan danas smatram svojim privatnim blogom (iako više ne pišem na njemu) jer malo ljudi ima pristup tome. A onda je došao trenutak kada sam poželjela podijeliti svoje misli s većim brojem ljudi. Što će te, valjda sam po prirodi ekshibicionist, pa sam došla na blog.hr. Osim par početničkih problema kad sam otvorila blog i kad je cijeli server krahirao nisam imala većih problema s blog.hr. Pod time mislim na tehničku stranu cjelokupnog projekta jer znate ja sam vam malo tupasta za html kodove i ostala čuda moderne tehnike koja uključuju neko više znanje od surfanja po netu, tipkanja u wordu, korištenja Microsoft Office paketa, chatanja, pisanja mailova, pisanja postova po forumu i tako te jednostavne stvari. Nadam se da nisam ništa propustila u nabrajanju svojih vrhunskih tehničkih sposobnosti u vezi s kompjuterima. Kao što naglasih ja sam malo tupasta za html, zato dizajn koji vidite na mom blogu nije moj (hvala bogu, mada inače smatram da imam odličan ukus u svemu, moje tehničke sposobnosti su pa pročitali ste i sami kakve) već je to napravila poprilično talentirana mlada dama poznata pod nickom nel' che. Doduše ja sam unijela jednu sitnu promjenu u njen dizajn, mada znam da se to ne smije raditi, ali eto ja ne bi bila ja da malo ne prčkam po dizajnu. Ona pozadina na note je moj dodatak, pa tako nek' se zna; na znanje i ravnanje. Inače što se tiče dizajna, kod mene vrijedi pravilo što jednostavnije to bolje. Kao i mnogi ne volim kričave blogove, ne volim blogove s hrpom mjuze, video čuda natrpanim po sebi. Jednostavno me iritira kad s nečijeg bloga počne svirat muzika i miješa se s onom koju ja trenutno slušam. Hm izravni napad na vašeg potencijalnog čitatelja možda? Inače kažu da je dizajn web stranice/bloga jako bitan u cjelokupnoj prezentaciji i popularnosti bloga. Iskreno ne bi znala, nikad nisam bila popularna, a samo jednom sam dospjela na naslovnicu blog.hr i to tekstom o proživljenim mukama na prijemnim ispitima. Eto još ima nade za mene ako nastavim pisati o popularnim temama. Eh da nastavim sad s dizajnom kad sam već počela ići u tom smjeru. Čitam danas na blogu Borisa Ličine - Borje članak pod nazivom Kako imati uspješan blog? i Kako imati uspješan blog II Moram prvo pohvaliti kolegu blogera (valjda smijem uzeti toliku slobodu da čovjeka kojeg osobno ne poznam nazovem kolegom po tipkanju) na izuzetno zanimljivom tekstu. Našla sam par tips and tricks koji bi mi mogli pomoći, a čini se da imamo isto mišljenje što se tiče dizajna blogova, samo što je on tu stručniji od mene. Pa da ponovimo: što jednostavnije to bolje. Iskreno nije bitno kako vaš blog izgleda, ja ionako ne odlazim na blogove zbog lijepog izgleda i šarenih sličica. Ja čitam blogove zbog tekstova koji su tu napisani, ja želim čuti vas, vaše mišljenje o nečemu, a ne gledati svjetlucavo/kričavo/šarene stvarčice po blogovima. Uostalom, te shiny stvarčice (da ih tako nazovem) u dizajnu po blogovima mi dižu puno prometa i usporavaju učitavanje stranice. No to svi znate i bez mene. Između ostalih stvari u članku/člancima koje su mi se učinile jako zanimljive istaknula bi jednu, onu o sadržaju. Kad već pišemo o nekoj temi trebamo razumjeti to što pišemo, to bi bilo prvo i osnovno. A zatim trebamo to što pišemo načiniti zanimljivim za ostale ljude. Mislim možemo mi pisati o čemu god želimo, ali pitanje je želi li netko to čitati. Trivijalno pitanje koje mi upravo palo na pamet jest čita li itko ovaj tekst? *smijeh* Znači stil je bitan i izgleda redovito održavati svoj blog, tj. redovito pisati o nečemu. Stala sam tu na par trenutaka pomalo zbunjena ovim podatkom. Znači ja bi zapravo trebala svako malo o nečem pisati ako želim da moj blog bude posjećivan? OK mislim se ja u sebi i pokušavam razmotriti tu činjenicu s nekog drugačijeg aspekta. Tema imam, jezičinu isto tako imam, mogu komentirati stvari do besvijesti, ali opet to ne radim. Zašto je logično pitanje koje se nameće svima koji su došli do tu. Pa jednostavno lijena sam, zapravo nisam toliko lijena za pisanje koliko poslije procijenim da mi se to ne isplati postat ili mi se ne sviđa što sam napisala. „Opekla“ sam se jednom, pa sad malo pazim što pišem. Inače da se zna tema je bila o po meni neprimjerenom komentaru jednog blogera na blogu jedne druge osobe. Pa je to eto izazvalo malo burnu i nadasve neprimjerenu raspravu u vidu žestokih komentara na mom blogu. Za mene ne postoje tabu teme, ne postoje stvari o kojima se baš toliko sramim pisat (zapravo postoje, ali to su stvari koje se ne kreću u granicama pristojnosti i koje nisu primjerene za mlađe od 18. godina), ili koje pišem s većom ili manjom nelagodom. Postoje samo teme za koje procijenim da se ne vrijedi toliko truditi i gubiti živce oko toga. Eto čisto kad sam već u ispovjednom tonu da kažem da je svaki svoj tekst koji napišem pišem s mnogo emocija, zato i pišem samo o onome do čega mi je jako stalo, ili me jako dirne. Zato ponekad izbjegavam neke određene teme, jer ne vrijedi mi se poslije uzrujavati oko nečijeg bezobraznog komentara. A uostalom u par ljudi koji su komentirali neke stvari sam se debelo razočarala, ali to je već privatni dio mog života koji ne spada u ovaj članak. Još jedna stvar koja me baš živicira kod komentara jesu nepotpisani komentari. Joj, to me užasno nervira. Ja jesam tolerantna osoba, ili se barem takvom smatram (sad će se naći par njih koji će reći da nisam, pa će me popljuvat *smijeh*), ali isto tako volim da se poštuju osnovna pravila pristojnosti. Bar taj minimum možete poštovati. Ne volim kad se na mom blogu ostavljaju nepotpisani komentari, čujte želim neko ime ispod te hrpe riječi što ste napisali. Ja nikoga tko komentira ne znam osobno, niti vi znate mene osobno. Ime koje odaberete meni ništa ne znači, kao što vama vjerojatno ni moj nick na netu Nessa ne znači ništa, osim da je to ime jedne Valier u Silmu. Ali k vragu ja makar ostavim nekakvo ime i link uz komentar koji ostavim, eto vidite kako sam pristojna i fina… I play by the rules I made. No, ne opterećujmo se time što se meni sviđa ili ne sviđa posvetimo se mi radije sadržaju mog bloga, jer ja ponosna vlasnica istog o njemu i pišem. Kao što sam već rekla neman neku ciljanu grupaciju ljudi za koju pišem, teme su šarolike, od mog fan fictiona kojeg pišem, do poezije, nekih drugih priča koje sam objavila ili planiram objaviti, do izvještaja s koncerata i raznih drugih tema. Zapravo pišem o stvarima koje su mi u datom trenutku zanimljive, pišem kad imam inspiracije. A uostalom najviše pišem zbog sebe. Ponekad je ovaj blog, moj osobni online dnevnik pomoću kojeg se rješavam nakupljenih frustracija, ponekad je mjesto na kojem pokazujem svoj talent u pisanju i iščekujem vaše komentare, a ponekad jednostavno komentiram neku situaciju. Moj blog mišung svega i svačega, ali opet samo moj. Na kraju zašto uopće pišemo blogove? Pa po mom mišljenju pišemo ih jer imamo nešto za reći, jer smatramo da je i naše mišljenje važno i zanimljivo. A možda jednostavno želimo bit popularni, ili dobiti novu poslovnu priliku. Tko zna svatko ima svoje motive. Pitam se koji su vaši? |
24.07.2006., ponedjeljak
Kartolina s juga…
Eto lipi moji nije me bilo par dana onl. išla sam na Brač malo se odmorit od sve ove gungule, stresa i gužve u gradu. Eto na moju veliku žalost nisam upala na FF, napisala sam još jednu molbu da me prime i iskreno sve mi se zgadilo. I prijemni i fakultet(i) i život i sve. Naprosto jedan trenutak u životu kada je sve što sam željela raditi bilo skakanje sa stijena u more. Očajno, depresivno i jadno. Šta da više kažem, cijela situacija je naprosto bila takva. Pa sam lipo otišla malo na Brač, dva i po dana godišnjeg za mene, moj napaćeni i stresom opterećeni mozak. I bilo mi je lipo, bila sam kod prijateljice iz Zagreba koja tu ljetuje i baš sam se lipo provela. Zamislite ovo: dignete se ujutro oko 8:30, odmorni i svježi. Siđete na doručak, popijete kavu i spremite se za more. Šetate kojih 20 minuta do najčišće plaže koju ste ikad vidili i onda se s guštom bacite u kristalno čisto more. I guštate u plivanju, ronjenju, zezanciji. Posli se sunčate i naprosto guštate. Posli idete na sladoled i za ručak jedete ražnjiće. I boli vas briga šta se događa u svitu jer je vama super. Imate ljubav i more kako kaže TBF *smijeh* Jedina stvar koja me je posli malo zapekla je što nisam poslala kartolinu (razglednicu). Sićam se da prije nisam imala kome poslat kartolinu, nije da sam baš nekud i išla, ali opet. Ja vam puno volim dobit kartoline i pročitat nešto lipo napisano na njoj. Ma makar to bila obična žvrljotina tipa: puno pozdrava iz lipog i suncanog X. Baš me razveseli kad vidim poznati rukopis na kartolini s lipim željama. Znam da je to sitnica, nekome ponekad i gnjavaža, ali lipo je znat da netko misli na tebe i na moru. I da želi da si tu. Eto lipi moji umisto kartoline ja vam dajem 2 slike s Brača koje je moj prijatelj uplodao na net. Na žalost neman više jer su slike kod njega. Groblje u Sutivanu, grob koji nas je podsjetio na Aragornov grob iz TTT by Nessa  Zalazak sunca na Sutivanskoj rivi. by Sholky  |
19.07.2006., srijeda
Muke po Filozofskom dio drugi – Upisi
|
Ako ste mislili da je najvažniji dio upisa na fakultet proći prijemni ispit zeznuli ste se. Ako ste mislili da vam je za upis na fakultet dovoljno samo vaše znanje i tjedni mukotrpnog učenja još jednom ste se zeznuli. Dragi moji morat ću vas razočarati; danas vam je za upis na željeni fakultet potrebna veza i puno para i naravno srića. Zašto ogorčenost pitate se? Čitajte dalje pa će vam sve biti jasno. Kao što vam je poznato iz prošlog posta uspjela sam proći oba prijemna; iz povijesti i engleskog jezika, s time da sam na povijesti bila 38. i zato se nisam mogla direktno upisati već sam morala čekati prozivku. Nekako sam se uspjela opustiti proteklog vikenda i zaboraviti na sve stresove iz prethodnog tjedna. Uspjela sam zatomiti svoj strah da neću uspjeti, da se neću upisati. U četvrtak nakon što sam saznala rezultate iz povijesti znala sam da neću upast, ali svi su govorili da ima nade, da ću upast. I eto dignem se ja jutros na tu prozivku, nakon jedne loše noći. Nisam dobro spavala, nekako po običaju pred te upisne gluposti uvijek slabo spavam ili nedovoljno spavam ili nešto treće. Uglavnom budila sam se svako sat vremena, spavanje na trzaje tako ja to zovem. Polako je i došlo tih 6:20 kada sam se trebala ustati. Spremim se polako i negdje oko 7:10 idem na fax. Putem slušam žensku klapu Dišpet, jednu jedinu njihovu pismu koju imam Rusulicu. Dolazim ispred faxa i gledam listu. 103. na listi za prozivku. Ajde moglo je bit gore, moglo je… Tješim ja samu sebe mada znam da opet neću upast. Ne pitajte kako, jednostavno sam znala, nisam ja te sriće… No hajde, treba sačekat prozivku, pa čekam. Neke dvi cure isprid mene i mater jedne od te dvi non stop raspravljaju o upisu, upisnim kvotama, plaćanjima i inim glupostima. Želim zaurlat na njih da šute više, da mi idu na živce, ali ne činim ništa. Strpljenje je vrlina kažu, strpljen spašen… Kako da ne… No sreća dolazi u obliku poziva da se smjestimo u Veliku Dvoranu FF. Fala Bogu kokoši su zašutile. Ljubazne gospođe iz referade ljubazno objašnjavaju sve što već treba objasniti oko prozivke, upisnine, upisnih kvota i sličnih stvari. Slušam maksimalno koncentrirana, nastojeći potisnuti grč u želucu. Držim sama sebi fige, ka da će to pomoć. I nije… Počinje prozivka, redaju se prezimena i imena. Gospođa čita koliko ima mjesta. Lista se spušta niže i ja se ponadam, u povijest nije još nitko upao, možda upadnem. Dakako uz plaćanje engleskog, povijest ću biti na teret MZT-a. I naravno čim se nečem ponadaš dođe nešto što te lijepo baci na koljena. Osoba prije mene je popunila kvotu za engleski i svi pristupnici koji su odabrali engleski i još nešto se više ne čitaju. :( Ka šta sam rekla, nimam vam ja sriće, ni Božije ni vražije… Obećala sam sama sebi da neću plakat, ali ipak suze klize niz lice, opet. Sranje, ne želim plakat u dvorani FF-a. Brzim pokretima ih brišem nadajući se da nitko nije vidio kako plačem. Sranje… Ne želim ovo, nisam ovo zaslužila… Nisam zbog ovoga štrebala, da opet zbog glupe srednje ostanem prikraćena… Ali jesam i tu ništa ne mogu. Prozivka gotova i ja se vučem na posal. Tupa sam, ništa me ne zanima, ne znam kako ću doći na kemiju, ne znam ništa. Ne znam kako ću odraditi praksu; samo znam da ću past godinu. Najdostojanstvenije što mogu, ako uopće postoji dostojanstveno padanje godine zbog matematike. Na poslu mi mater govoreći da se smirim, da ima još nade da možda X može nešto sredit. Smješkam se onako tupavo misleći da se to moglo sredit sredilo bi se prije. A jebi ga kad ideš bit pošten pa na kraju izvisiš zbog vlastite gluposti. Pa sad ti budi pošten… Na kraju sjedam za kompjuter i pišem zamolbu da me nazovu ako netko odustane, da ja nisam odustala od njih. Ta zamolba zbilja glupo zvuči, ali šta se mora nije teško je l' da :). Dovlačim se s posla do faxa i čekam u redu. Ljudi se upisuju, sretno predaju dokumente a ja čekam red s njima da predam vražiju zamolbu da me prime ako netko slučajno odustane od engleskog. Kao da će se to dogoditi… Just a fool's hope… Nakon 2 sata stajanja i čekanja u redu, buljeći u pjesmu Oproštaj Tina Ujevića ulazim u referadu i predajem zamolbu. Gospođa iz referade ju uopće nije pogledala, samo ju je odložila na za to predviđeno mjesto, kako tipično… Gospođa ima važnijeg posla od mene koja žicam misto na faxu ako netko odustane. Ništa, bezvoljno se vraćam na posao da odradim što moram. Mama mi na kraju kaže da ju je zvao X i da šta mu se nismo javile prije. Smiješim se gorko, ja i moje poštenje; mogu s njim u vitar… Kad mi je neugodno nešto molit ako nisam sigurna. Mislila sam da će me moje znanje dovest na fax, očito da neće… I tako dragi moji, ja vam ne mogu ništa pametno reć, nije da sam imala. Samo pamet u glavu i štrebajte. Počnite u osnovnoj, upišite se u dobru gimnaziju jer će te imat širi izbor za fax, a ne ka ja u kemijsku pa ste ograničeni predmetima koje ste imali u srednjoj. Učite, radite marljivo jer o tome vam ovisi vaš daljnji život. Nemojte sami sebi dopustit da zbog jedne pogreške u mladosti zeznete svoju cijelu budućnost. Radite na sebi i za sebi jer ako ne budete posli će vam bit žaj. Virujte meni je danas žaj zbog puno stvari. |
14.07.2006., petak
Muke po Filozofskom…
|
Ovaj tekst posvećujem svim sadašnjim brucošima i svim budućim brucošima. Ovo je opis mojih muka po prijemnim ispitima na Splitskom Filozofskom fakultetu. Nakon dvije godine studiranja na Kemijsko – tehnološkom fakultetu odlučila sam se ostaviti kemije i preći na Filozofski fakultet. Jedan od razloga zbog kojeg sam se odlučila na ovaj potez je problem s predmetom Matematika. Nikako ne mogu proći taj glupi test iz elementarne matematike da bi mogla pristupiti ispitu za Matematiku I. Inače nemam pojma zašto pišemo taj test iz elementarne ali tako je odredila naša profesorica iz seminara. Nisi prošao elementarnu, ne možeš izać na Matematiku I. Studenti ne mogu ništa protiv toga i takvo stanje traje godinama… Svjesna činjenice da ću pasti drugu godinu još od 10. mjeseca počela sam tražiti nekakav izlaz iz ove situacije. Pokušaji rješavanja matematike nisu išli baš najbolje, još uvijek nisam prošla elementarnu ma koliko učila i vježbala. Možda sam jednostavno glupa za matematiku, tko zna… Uglavnom na poticaj moje profesorice iz engleskog počela sam razmišljati o prebacivanju na FF u Splitu. Kada sam se ja upisivala na fax uopće nisam znala da FF postoji u Splitu, mislila sam da to postoji samo u Zagrebu i Zadru, a to moji roditelji ne mogu priuštiti. Nakon dosta razmišljanja i pregledavanja svojih starih svjedodžbi odlučila sam da ću pri upisima za FF izabrati engleski (kao glavni predmet) i povijest. Hrvatski nisam željela uzeti jer sam se nekako bojala toga, ipak ne znam hrvatsku gramatiku baš toliko dobro, nikad je nisam znala, ali to je druga priča. Mogla sam još uzeti i talijanski jezik, ali nisam htjela jer nisam sigurna u svoje znanje talijanskog. I tako odluka je pala i ja sam počela nabavljati knjige i materijale za vježbu. Hvala Ignis i Turinu koji su mi poslali knjige za povijest. Ovim putem im zahvaljujem na tom divnom djelu :hug: Nekih misec i po dana prije cilog ovog cirkusa ja sam počela spremati povijest. Polako sam učila, od prvog razreda srednje pa na dalje. Iskreno bilo mi je zanimljivo ponavljati to gradivo, a iznenadila sam se koliko se stvari sjećam, pogotovo u vezi Zrinskih i Frankopana ;) (Neki će znat i zašto :p) i 20. stoljeća. U svakom slučaju bilo mi je zabavno, iako stresno, jako stresno. I cijeli taj stres je kulminirao danas polaganjem ispita iz povijesti i čekanjem rezultata u Radovanovoj 13 u Splitu. Ali krenimo od početka… Prva stvar koju svaki maturant mora učiniti je fotokopirati i ovjeriti svjedodžbe iz srednje škole. Zapamtite kad se prijavljujete na neki fax nikad, ali baš nikad ne predajte originalne dokumente, već fotokopije. Vjerujte mi poštedjet će te sebe mnogo muka ako učinite to. Dakle došli smo do predaje dokumenata, fotokopiranih naravno, sad morate uplatiti trošarinu za razredbeni ispiti/e, to vam odnosi dosta čekanja na ZAP-u/banci/pošti i onda morate kupiti kuvertu i na nju nalijepiti marke i napisati svoju adresu, kao da pismo šaljete sebi. Kad ste napravili tu proceduru dolepršajte do faxa i ispunite prijamnicu, predajte dokumente nakon još jednog dugog čekanja u redu i slobodni ste ka tičica :p Do prijemnog naravno… Ok fast forward now i dolazimo do 11.07.2006. godine i prijemnog iz engleskog jezika koji je bio u 8 ujutro. :thud: Moja malenkost se digla u 5:30 ujutro i poslala Aruu sms sa dobrim željama i pozdravima iz Splita. Žao mi je što nisi prošao :( Uglavnom ustajanje, pranje zubi, kuhanje kave, umivanje, oblačenje i sl. Prvi gutljaj kave i ponavljanje nepravilnih glagola, za svaki slučaj ako budu. Vrtim ja stranice i pamtim kad ono naletim na shit i piše tamo (tab.) ja malo zbunjena gledam jesam li dobro vidila, ipak je bilo 6 ujutro, na kraju ispada da jesam i odvalim se histerično smijat. Prvi histerija napad u danu, nakon prve kave, a dan je tek počeo pitam se što će biti dalje. Ponovila sam nepravilne glagole i ponavljam vremena negdje do 7. Tada spremim stvari, pozdravljam se s mamom koja ide na posao i krećem lagano prema faxu. Dok hodam još uspavanim Splitom slušam discman i razmišljam o prijamnom. Pitam se kakva će pitanja bit, hoće li bit nekakvih caka… Srce polako prelazi u ubrzaniji ritam… Razmišljam kako je sad Aruu? Je li on nervozan kao ja ili je totalno smiren kao inače? Umirem od znatiželje i razmišljam o najboljem načinu da natjeram Arua da piše raport s prijemnog. Moje genijalne taktike i planove :p prekida dolazak u Radovanovu 13. Što reći o toj zgradi u kojoj sam pisala 2 prijemna ispita. Osim činjenice da je potpuno deturana, da sam se skuvala unutra, da nemaju ni sapuna ni papira u wc-u, a o funkcionalnim špinama da ne govorim. Jedva čekam kada će se izgraditi kampus na Visokoj tako da se faxevi presele tamo; tamo ćemo makar imat normalne uvjete za rad. U nadi da će se to čudo uskoro dogoditi... Sam prijemni iz engleskog na kraju nije bio težak. Tip zaokruži točan odgovor, nadopuni rečenicu, izbaci uljeza, spoji rečenice. Najteži zadatak je bio 3. Tu se morala naći riječ koja će pristajat u 3 izabrane rečenice. Imali smo sat i po vremena za pisanje i to sam pisala polako, mada sam iskreno cijeli test mogla riješit za pola sata; ali kad imam vremena zašto to ne iskoristit. Bila sam zadovoljna napisanim, tako da sam bez neke nervoze otišla na posao. Idući dan sam provela u nervoznom iščekivanju rezultata. Hoću li proć? Što ako ne prođem? Ako prođem hoću li proć uz plaćanja ili uz potporu MZT? Jedva sam dočekala tih 14:00 kad su bili rezultati. Gotovo trčim do faxa. Miruj, miruj srce moje govorim sama sebi dok tražim svoje ime na popisu. I napokon nađem se… 30 na listi! Upala uz potporu MZT!!! Zovem mamu na mobitel i sva sretna joj javljam da sam prošla. Šaljem poruke prijateljima da sam prošla. Čestitke dolaze sa svih strana. Sretna sam, pjevušim dok hodam do kancelarije. Od tamo se javljam svojoj profesorici iz engleskog koja me je i nagovorila da krenem na FF. Baš mi je bilo drago čut se s njom, vidila sam da joj je bilo iskreno drago što sam upala. Ali sada sam bila još napetija. Idući dan tj. 13.07. je bio prijemni iz povijesti. Njega sam morala položit da na kraju upadnem na fax. Nervoza lagano raste kako se bliži večer. Moram još ponovit WW2 i novu Hrvatsku povijest… U jednom trenutku odlazim onl. da se malo opustim, uzaludno. Previše emocija nakupljenih na jedno mjesto… Ne uspijevam se smiriti i vraćam se bjesomučnom učenju… Ni sama ne znam što mi je, samo da sam jako nervozna i da me strah. Spreman se za spavanje i pjevušim. Neku kombinaciju Lily Marlene, See what the boys in the back room will have, Internacionale, Marseljeze i Ere s onoga svijeta. :silly: Ne želite to čut, a to upravo dokazuje u kakvom sam stanju bila. 5 ujutro, dižem se, spremam se i ponavljam do 7. Ista rutina kao i prethodni put. Ponovno šaljem poruku Aruu koji je trebao pisati prijemni iz povijesti u isto vrijeme. Ne znam što da kažem o povijesti, osim da sam sa jako naživcirala ispred samog faxa. Stojimo i čekamo pred dvoranom, u kojoj nisu bili postavljeni ispiti, čeka se profesor koji nas proziva po abecedi :silly: E da prije toga nam je reka da se poredamo po abecedi. :blink: Pa prvi put vidim te ljude, kao da ja znam kako se ko preziva. Onda smo ka tukci pitali jedni druge: „A koje si ti slovo?“ Ajde napokon smo počeli s 40 minuta zakašnjenja. Pitanja su bila ok, ali bilo je par koja su bila tako glupa i tako su me iritirala da to nije normalno… A da još jedna zanimljivost, neki su čak i na prijemnom uspili i prepisivat. Toliko o uspješnosti profesora koji nas je čuvao… U svakom slučaju ja prepisivala nisam i to bez lažne skromnosti. Ja prepisivat ne znam, a bome ni ne volim. Glupo i ružno; ali eto ta navika je ukorijenjena kod svih srednjoškolaca, ili bar velike većine. Rezultati iz povijesti su trebali biti oko 3 popodne i tu dolazi onaj najgori dio. Cijeli dan na poslu sam bila nervozna, od tog ispita mi je zavisio upis na fax. Kad sam oko 3 sata došla na fax, rezultata još nije bilo, navodno trebali su bit brzo. I tako sam ja u atriju FF u Splitu puna 2 sata šetkala okolo naokolo kao lav u kavezu… Da pušim, mislim da bi tad već strusila kutiju cigareta. I tek u 5 sati se ovaj udostoio donit nam rezultate :thud: 38 sam. Prošla sam prijemni, ali nisam upala u upisnu kvotu i sad sam na čekanju do srijede. Ne moram vam govoriti koliko sam bila ljuta i živčana zbog sveg tog čekanja, čak sam otišla vidit ispit… Kad sam se vraćala doma bilo mi je toliko loše, želudac stisnut u čvor, kiselina u želucu koja se penje prema grlu… Ukočenje lijeve ruke… Skoro pa predinfarktno stanje… Ne znam ni sama kako sam uspila doć do kuće i tamo se napokon istuširat i oprat kosu. Plakala sam pod tušem, plakala sam od bijesa, od jada jer nisam znala što ću dalje. Jedan korak do zvijezda… Samo jedan maleni korak i bila bi tamo… Ali sam sad na čekanju. Poslije svega toga uspjela sam nešto i pojest, ali nije bilo dobro. Te večeri sam dobila napad žuči, od stresa. Da nije bilo mojih prijatelja s kojima sam pričala ne znam kako bi uspjela prebrodit taj dan. Hvala vam svima na vašim lijepim riječima, na podršci, hugovima, wubovima i svemu što ste napravili za mene. I što reći na kraju, što poručiti budućim brucošima? Ne znam što da vam kažem, osim da se ne živcirate. Znam da me nećete poslušat i da će te živčanit kao ja, to je normalno. Ali nemojte si dopustit da vam se dogodi ovo što se meni dogodilo. Nemojte da imate zdravstvenih problema zbog stresa. Vjerujte mi napad žuči je najmanje što trebate u životu… Zdravlje je ipak najvažnije od svega.  Lijepi pozdrav svima iz sunčanog Splita.Nessa |
10.07.2006., ponedjeljak
Komentari
|
Od sada na mom blogu anonimnim korisnicima nije dozvoljeno postanje. Na sugestiju dragog prijatelja, ali i potaknuta nekim vrlo neljepim komentarima koje sam pročitala odlučila sam se na ovaj potez. Žao mi je ljudi koji su čitali moj blog i koji su komentirali, a nemaju blog na blog.hr, ali ako me želite kontaktirati imate moj mail Da citiram nešto što sam pročitala na jednom blogu i što mi se sada čini primjerenim. Ovo je moj blog i koga ne zanima neka ode (stisni x u gornjem desnom kutu), ovdje nema demokracije. Ovdje vladam ja i kao vladar određujem pravila! Citat je c/p s Eellwyninog bloga draga nadam se da mi nećeš zamjerit  Vidjet ćemo koliko će ova odluka ostat na snazi. Ovisi o vama ali i o mojoj dobroj volji  Pa sad fire away |
08.07.2006., subota
O jezicima, narodima i toleranciji…
|
Jednom sam već pisala o srpskom jeziku i iskreno mislila sam stati na tom postu, ali večeras sam na jednom blogu vidjela jedan komentar koji me tako naživcirao da vam to ne mogu opisat. Doslovce mi je digao tlak na 500 i pokvario mi cijelu večer. Ne znam što da kažem, a što je najgore osobno poznajem osobu koja je dala taj komentar… Komentar glasi ovako: „Bio bih ti zahvalan kad bi komentare na mojem blogu pisala na hrvatskom jeziku, ili ih uopće ne pisala.“ E pa sad ako to nije najveći bezobrazluk kojeg sam ja u životu vidjela, ja ne znam što je bezobrazluk… Ovo je sramota ne samo za tog blogera, nego sramota za sve nas koje to toleriramo i koji prešućujemo ovakve i slične stvari. Samo zato što netko dolazi iz druge sredine, što govori drugačije nego mi u redu je diskriminirati ga, uskratiti mu pravo glasa i slobodu govora? Samo zato što je netko u svojoj glavi umislio da je pametniji i bolji od nas ostalih. Pa ja neću šutjeti i baš me briga ako će se ovo shvatiti kao osobni atak na dotičnu osobu, to je nebitno. Bitno je da je dotični bloger svojim komentarom uvrijedio ne samo osobu na čijem je blogu ostavio svoj komentar, nego i mene inače redovitog čitatelja tog bloga. A iskreno i vi bi ste se trebali naći uvrijeđeni ili makar malo posramljeni jer se to događa. Ne znam više što reći, osim da se možda upitam jesmo li zbilja toliko uskogrudni, toliko zatvoreni i slijepi da ne toleriramo ništa i nikog tko je drugačiji od nas? Svi mi propagiramo različitost, toleranciju i slično, ali kad dođe do toga da trebamo priječi s riječi na djela onda se lijepo izgubimo… I nema ni T od tolerancije… Gdje su onda naše divne riječi koje teku poput meda i mlijeka niz naše usne, gdje su te lijepe parole koje glatko klize niz naše grlo? Zameo ih vjetar možda, a možda i nije trebao jer su to ionako bile samo šuplje fraze da se svijetu pokažemo finiji nego što zbilja jesmo. Pa Lijepa Naša Domovino ponosna budi što imaš takve građane… Građane pune cinizma i otrova koji se cijedi iz njih jer su razočarani vlastitim životom, vlastitim neuspjehom u životu pa se sad iskaljuju na nekom drugome. Cijede otrov iz sebe i kaljaju zemlju po kojoj hodaju iz puke zlobe ili zabave ili dosade, primijenite već termin koji želite. I što napraviti u toj bujici netolerancije, prikrivene šećernom glazurom koja pokriva sve ono ružno ispod površine? Navući masku na lice, smiješiti se i pretvarati se da ništa nismo vidjeli, da ništa nismo čuli? Ili progovoriti o nepravdi i pokušati je suzbiti, izvesti krivca pred sud pravde i osramotiti ga u očima drugih? Ali pred kime ga sramotiti kad su svi od njegove vrste… Nema smisla, kao što vjerojatno ni ovaj post nema puno smisla jer se ta osoba vjerojatno neće promijeniti, ako ovo pročita samo će se nasmijati i napisati sarkastični komentar… Ali u neku ruku ja se osjećam bolje, napisala sam svoje frustracije na virtualni papir i ispucala se, podijelila svoje nezadovoljstvo i probleme s vama i lakše je, moram priznat puno je lakše kada se možeš nekom izjadat… Puno je lakše kada imaš nekoga tko će te saslušat ili u ovom slučaju pročitat bez obzira na tvoju nacionalnost, vjeru, jezik koji govoriš, muziku koju slušaš i td. Lijepo je kad znaš da na ovoj planeti još ima normalnih ljudi koji žele samo da žive i rade i kojima tolerancija nije još jedna velika šuplja fraza koja se izgovara u posebnim prigodama da se malo pokažemo… Za sve one koje nisu takvi, kojima Tolerancija nije samo pojam iz udžbenika ide ova pisma. Živili mi lipi moji u nadi da se ovo više neće ponovir… The Beat Fleet - (Maxon Univeral, 2004) - Nostalgična Ima bit da san potrošija I ono malo suza za navodnit dolinu sevdaha I bluesa svit je tužan, tu nikad neće bit pravde za one koji žele samo da žive I rade I ljube, I smiju se svemu ka vicu A ja se pitan ima li smisla pravit dicu Donosit ih na svit di su život I sloboda Ka roba, koju će neki moćnik prodat I ove stare melodije bude memorije Čiste nostalgije, I ne znan šta mi je Stari s bafima, stara s ogromnom trajnom Sestra I ja, cili umazan slajom I sve je daleko I tajno Znan ni onda nije sve bilo bajno, al ditetu sve je sjajno i pari mi se puno lipše I ove kapi kiše ka da šapću: “Nikad više…” Jer sve prolazi, ostaje samo u nama U srcima , u umu, I foto albumu Priča svaka slika, da ne zaboravin nikad Nasmijana lica nekih starih prika Nekih nema više, ostale su sjene Mora bit da je s njima nesta I dio mene Al vrate ga kiše, I vitar s juga Neka stara pisma, nostalgija I tuga. * Nekad se pitan jel tribalo sve baš tako bit pa mislin, tribalo je bit, jer je proklet ovi svit I dobri ljudi uvik izvuku deblji kraj Zato se nadan da postoji I pakal I raj Neki viši sud, Božja pravda Da presudi I kazni svakog onog gada Željnog rata I žednog krvi Al ko je bez grijeha nek baci kamen prvi Ironično zaista, da citira Krista Jedan od onih šta je odgojen u obitelji ateista I to u mraku, u miješanom braku U nekoj dalekoj zemlji, sad je samo u zraku I baš me je tamo donila roda Da ne mrzin I buden pošten, iskren I odan A razliku između zla I dobra Nisan naučija ni od fratra, ni hodže, ni popa A kad su zavladali oni šta su pali s kruške Božji ljudi su blagoslovili puške Janjce slali u smrt, za svoga Boga, jedinoga Za ludilo svoga ideologa kad bijesni mržnja razum nije lijek I ludilo uvik promijeni tijek Povijesti, i ispiše novu krvavu stranu U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. * Zato letin visoko iznad napaćenog tla Daleko od poimanja dobra i zla visoko gore, ka Suncu, u nebesa di se gužvaju poruke SMS-a iz ovog vrimena izlazin van I zaranjan u neki davni, zaboravljeni san Neki bolji dan, pun smija I vica Di su sritni ljudi I njihova dica I gledaju u sutra, ozarena lica Puni nade, u tom svitu pravde Jednakosti, bratstva I slobode U svit ljubavi me misli vode I još uvik virujen da će na ovoj planeti Jednog dana svi ljudi moć živit sretni Razum, ljubav I znanje izgradit će raj I znaj, neće biti ironije za kraj. |
04.07.2006., utorak
Malo poezije za danas...
 Danas sam se uhvatila pisanja poezije. Ne znam zašto, nizak tlak valjda pa sam cijeli dan pospana i bezvoljna. Danas sam napisala 3 pjesme, dvije na hrvatskom i jednu na engleskom, koja je jako stara pa sam je samo nadogradila. 04. 07. 20006. Uhvaćeni u trenutku Tko si ti ispod kože moj viteže? Ti koji se vječno brineš za mene Onaj koji svojim krilima dodiruje Moj život. Kako to da mi vraćaš osmijeh Čak i kad zatvorim oči u strahu Kako to da se uz tebe nikad ne bojim? Bojim te se i volim te u isto vrijeme Bojim se vremena koje leti kad si tu Bojim se onoga što jesam Onoga što ću biti. Zakoračiti, disati, voljeti ponovno… Sve ispočetka, samo za tebe… Bojim se… Bojim se tebe… Tvog glasa, tvojih riječi… I volim te, volim te silno… Svijet nije dovoljno velik za taj osjećaj Za trenutak uhvaćen u vremenu… Za osjećaj uhvaćen u vremenu. Za nas dvoje, za tvoje ruke Na mom licu, za moje usne na tvojima Za okus poljupca, za san koji sanjam Uhvaćena u trenutku strasti. 04. 07. 2006. Bez naslova Posvećeno Aemornionu Zatvori oči čovječe i sanjaj Sanjaj svijet, sanjaj zvijezde Sanjaj nebrojene mogućnosti Zatvori oči i usredotoči se Usmjeri svu snagu prema onome čemu težiš Pogledaj svijet drugim očima Očima osobe koja voli, koja živi Stani na trenutak i usni, lagano snivaj… Sanjaj! Živi! Budi ono što jesi, ono što se ne usuđuješ biti… Stvori svoj svijet posut zvjezdanom prašinom Satkanom od samih snova… Raširi krila čovječe, leti, leti daleko… Leti prema zvijezdama… Two sides of me Who am I to you; stranger? What do you see when you look my way? Just an ordinary girl writing something In her old notebook Or you just see trough me like I’m not there anymore. Did I hurt you so bad? Do you hate me so much today? Do you remember what I told you long ago? Do you remember my voice telling you That there are two sides of me One that is bright and full of light The other dark, wrapped in black Or was my crime so terrible that my Warning faded from your memory, like A melody long forgotten but still there A melody that plays every time you hear My footsteps near you. I see your face hiding behind the curtain When I pass by, I see the pain on your face The deep lines that I made… My presence carved on your face forever. You can’t forget me, my image torments you You still see my face in her face I won’t let go of you, you are mine forever… |
01.07.2006., subota
Gondor
- Ovaj članak o Gondoru sam napisala prije dosta vremena za Eä-u  POVIJEST GONDORA USTROJSTVO Gondor je osnovan 3320. godine drugog doba, kao i drugo kraljevstvo u progonstvu Arnor. Osnivači Gondora i Arnora bili su Dunedaini koji su preživjeli uništenje Númenora, tzv. Vjerni. Njihov vođa je bio Elendil, vrhovni kralj Dúnedaina, koji je vladao sjevernim kraljevstvom Arnorom s prijestolnicom u Annúminasu, dok su njegova dva sina Anárion i Isildur vladali južnim kraljevstvom Gondorom. Osnovali su Osgiliath, Tvrđavu zvijezda, kroz koji je tekao Anduin, velika rijeka. Sam Osgiliath je dugo bio glavni grad Gondora do 1640. godine trećeg doba kada je kralj Tarondor preselio prijestolnicu u Minas Arnor. U podnožju Bijelog gorja osnovan je Minas Anor, Kula zalazećeg sunca, koji je 2002. godine trećeg doba preimenovan u Minas Tirith, Stražarsku kulu, a na granicama Mordora Minas Ithil, Kula izlazećeg mjeseca, koju su 2002. godine trećeg doba osvojile Sauronove sluge, te je preimenovan u Minas Morgul, Kulu crnih čini. Od osnutka Gondora 3320 godine D.D. (drugog doba) do 2050. godine T.D. (trećeg doba) Gondorom vladaju ovi kraljevi iz loze Anarionove: Elendil (Isildur i) Anárion † D. D. (Drugo Doba) 3440, Meneldil sin Anárionov 158, Cemendur 238, Eärendil 324, Anardil 411, Osother 429, Rómendacil (Tarostar) † 541, Turambar 667, Atanatar I. 748, Siriondil 830. Zatim slijede četiri „brodokralja“ Tarannon Falastur 913. On je bio prvi kralj bez djece pa ga je naslijedio sin njegova brata Tarciryan. Eärnil I. † 936,Ciryandil † 1015, Hyarmendacil I. (Ciryaher) 1149. Tada je Gondor dosegnuo vrhunac svoje moći. Atanatar II. Alcarin „Veličanstveni“ 1226, Narmacil I. 1294. On je bio drugi kralj bez djece pa ga je naslijedio mlađi brat. Calmacil 1304, Minalcar (regent 1240-1304), okrunjen kao Rómendacil II. 1304, umro 1336. Valacar 1432. U njegovo doba započela je prva velika nesreća u Gondoru, rodbinska zavada. Eldacar, sin Valacarov (isprva zvan Vinitharya), svrgnut 1437. Castamir Samozvanac † 1447. Eldacar je vraćen na prijestolje, umro 1490. Aldamir (drugi sin Eldacarov) † 1540, Hyarmendacil II. (Vinyarion) 1621, Minardil † 1634, Telemnar † 1636. Telemnar i sva njegova djeca pomrli su od kuge; naslijedio ga je njegov sinovac, sin Minastana, drugoga sina Minardilova. Tarondor 1798, Telumehtar Umbardacil 1850, Narmacil II. † 1856, Calimehtar 1936, Ondoher † 1944. Ondoher i njegova dva sina poginuli su u boju. Nakon godinu dana, 1945, kruna je pripala pobjedničkom vojskovođi Eärnilu, potomku Telumehtara Umbardacila, Eärnil II. 2043, Eänur † 2050. Tu se prekinula loza kraljeva dok je nije obnovio Elessar Telcontar (Aragorn) 3019. Nakon Eänurove smrti Gondorom vladaju namjesnici Kuća Húrinova; Peneldur 1998. On je vladao godinu dana nakon pada Ondohera i savjetovao Gondoru da odbije Arveduiov zahtjev za krunu. Vorondil Lovac 2029. Mardil Voronwë „Nepokolebljivi“, prvi od namjesnika koji su vladali Gondorom. Njegovi nasljednici nisu više uzimali imena plemenitih vilenjaka. Vladajući namjesnici. Mardil 2080. Eradan 2116, Herion 2148, Belegorn 2204, Húrin I. 2244, Túrin I. 2278, Hador 2395, Barahir 2412, Dior 2435, Denethor I. 2477, Boromir 2489, Cirion 2567. Za njegove vladavine Rohanci su došli u Calenardhon. Hallas 2605, Húrin II. 2628, Belector I. 2655, Orodreth 2685, Ecthelion I. 2698, Eglamoth 2743, Beren 2763, Beregond 2811, Belecthor II. 2872, Thorondir 2882, Túrin II. 2914, Turgon 2953, Ecthelion II. 2984, Denethor II. 3019. On je bio posljednji namjesnik koji je vladao Gondorom, a naslijedio ga je njegov sin Faramir, gospodar Emyn Arnena, namjesnik kralja Elessara (Aragorna), Četvrto Doba 82. KRALJEVSTVO GONDOR KROZ DOBA GEOGRAFSKI POLOŽAJ GONDORA U DRUGOM DOBU Kraljevstvo Gondor u drugom dobu je bilo južno kraljevstvo kojim su vladali Anárion i Isildur. Gondor se tada širio od doline Anduina do utvrda daleko na zapadu kao što su Erech, Aglarond i nesalomljivi toranj Orthanca, u kojem je bio jedan palantir. Istočna granica Gondora bila je planina Ephel Duath (Sumračno gorje) i to je bila granica s Mordorom, Sauronovim carstvom. Južni Ithilien je bio južna granica Gondora u drugom dobu, dok je područje Rohana bila sjeverna granica Gondora. GEOGRAFSKI POLOŽAJ GONDORA KROZ TREĆE DOBA Treće doba je doba velike ekspanzije Gondora (početak trećeg doba, vladavina Anárinovih nasljednika), ali također i doba velikih gubitaka teritorija (od sredine trećeg doba što se nastavlja do vladavine posljednjeg namjesnika Denethora II). Gondor nije pretrpio toliki broj žrtava kao Arnor na kraju Posljednjeg saveza (nazvan tako jer su vilenjački kralj Gil-galad i Elendil sklopili taj savez s ciljem da poraze Saurona), a i stanovništvo Gondora je bilo brojnije. Iz originalne jezgre duž Anduina (vidi Geografski položaj Gondora u Drugom Dobu), Gondor se proširio tako da je teritorijalno dosegao najveći opseg. Proširenje je uključivalo sve zemlje zapadno do Sivotoka/Sirannona; sjeverno duž Anduina do Celebrantskog polja; istočno do Rhűnskog mora; i (isključujući Mordor) južno od rijeke Harnen i duž Umbarske obale. Bliski Harad je bio Gondorska vazalna provincija, koju je 1050 Trećeg doba osvojio kraj Hyarmendacil I Sredinom Trećeg Doba zbog rodbinskog razdora i rata kojeg je on prouzročio (započeo 1432 godine Trećeg Doba, smrću kralja Valacara), Velike kuge koja je trajala od 1636-37 godine Trećeg Doba, napada Neprijatelja i njegovih slugu Gondor gubi veliki dio svog teritorija koji su stekli. Za vrijeme vladavine namjesnika Denethora II i Rata za prsten teritorij Gondora obuhvaća ovo pokrajine (zemljopisno poredane od sjeverozapada prema jugoistoku): - Anórien (Sunčana zemlja) - Sjeverni Ithilien - Lamedon - Lossarnach - Anfalas/Langstrand (Duga obala) - Lebennin - Južni Ithilien (Mjesečeva zemlja) - Belfalas - Južni Gondor/Harondor (sporna i pusta zemlja)  KRALJEVSTVO GONDOR U ČETVRTOM DOBU Početkom četvrtog doba i početkom vladavine kralja Elessara Telcontara (Aragorna) Gondor i Arnor se ujedinjuju u jedinstveno kraljevstvo zajedno sa svim pripadajućim teritorijalnim jedinicama, isključujući Shire i Druadansku šumu koje su bile enklave, te Rohan, bivši teritoriji Gondora kojeg je 2510. Cirion poklonio Eorlu mlađem zbog pomoći u bitki na Celebrantskim poljima, a Aragorn je Eomeru potvrdio taj dar. |
