23
ponedjeljak
siječanj
2012
Komentar izbornog procesa u Hrvatskoj
Od 2003. volontiram za Gong kao promatračica izbora i kad se osvrnem (9 godina, tko bi rekao) mogu reći da mi je izuzetno drago što to radim. Iskreno ponekad zna biti naporno budit se u 5 ili 5:30 ujutro da bi stigla na biračko mjesto u 6:30, promatrala otvaranje birališta, provjerila je li kutija prazna i sve to. Naporno je skoro cijeli dan bit na biralištu i imat samo pauzu za ručak i odlazak na glasanje, ali volim to radit i ne žalim se. Uostalom to je samo jedan dan, spavat mogu i druge dane. :-)))) No nisam ovaj post započela s namjerom da pišem o Gongu i volontiranju, ovo je samo bio kontekstualni komentar za pravu namjeru ovog posta. Tijekom svog promatračkog „staža“ vidjela sam sve i svašta na izborima. Moram napomenuti da u mom promatračkom „stažu“ nije bilo nikakvih teških ekscesa na biralištu npr. da je netko odnio glasačku kutiju s biračkog mjesta, da je bilo viška listića u kutiji, glasanja mrtvih osoba i slično. Uglavnom su problemi generalne naravi o kojima ću više malo kasnije. Mislim da su negdje od 2000. svi shvatili da se ne isplati praviti razno razne manipulacije na biračkom mjestu sam dan izbora (za to imaju donošenje izbornog zakona, ali neću sad o tome), jer na kraju krajeva nitko ne želi biti na biračkom mjestu dulje no što mora i apsolutno nitko ne želi ponavljanje izbora. Budimo iskreni to je naporna procedura za birački odbor koji mora tu sjedit veći dio dana.
Problemi izbornog procesa podijeljeni su u ne koliko kategorija i obradit ću svakog u svojoj sekciji.
1. Birački popisi
Već i vrapci na grani znaju da Hrvatska ima problema s biračkim popisima. Popularna rečenica kaže da Hrvatska imaju više birača nego stanovnika. No problem biračkog popisa nije samo u preminulim osobama, iako ih ima u što sam se uvjerila na jedim izborima kad sam vidjela da se na popisu nalazi ime jedne osobe koja je odavno umrla. Na zadnjim parlamentarnim izborima jedan član biračkog odbora u malom mjestu Mitlu je prokomentirao kako nije samo problem mrtvih na biračkom popisu, koji se opetovano spominje, nego što se na biračkim popisima nalaze ljudi koji godinama već ne žive u tom mjestu jer su otišli raditi u Njemačku, Australiju i td. (ono što se popularno naziva „privremeni rad“, ali nekako ispadne trajni), no još uvijek imaju hrvatske dokumente. Prije ili kasnije, ali nadajmo se što prije, problemi s biračkim popisima će se morati riješiti. Popisi će se morati pročistiti (maknuti s popisa umrle osobe i osobe koje već godinama ne žive u Hrvatskoj) i nadopuniti (unijeti promjene prebivališta, prezimena i slično). Iako bi se neke promjene trebale automatski unositi u birački popis npr. smrt, promjena prezimena, upis novih birača (onih koji su napunili 18 godina i stekli pravo glasa), one se iz nekog meni nepoznatog razloga uvijek ne provedu. No nije to samo kriva državna birokracija, iako i ona snosi veći dio krivice. Građani su također djelomično krivi. Državno izborno povjerenstvo (dalje DIP) pred svake izbore javno moli/upozorava (kako god želite) građane da provjere svoje podatke na biračkom spisu i da ih izmjene ukoliko uoče grešku. Međutim velika većina građana Republike Hrvatske to ne napravi i stoga nastaju problemi na dan izbora. Zašto je to tako meni nije poznato. Možemo reći da građani nemaju vremena, da su neinformirani, da zaborave na to i još n drugih izlika. No, provjera i promjena podataka uopće nije kompliciran proces i zbilja se ne možemo izvlačiti na nedostatak vremena. Naime izbori se u prosjeku odvijaju svake 2 godine; a kako svi dobro znamo godina ima 365 dana, 366 ako je prijestupna i sigurna sam da bar jedan dan u godini se može odvojiti za odlazak u Ured za opću upravu gdje se ti podatci mogu srediti. Medo je nedavno to radio kad je vadio potvrdu da će glasovati izvan mjesta prebivališta. Po njegovom iskustvu cjelokupan proces je kratko trajao i nisu mu trebali dodatni dokumenti. No za svaki slučaj bilo bi mudro provjeriti prije no što odete to srediti.
Evo nekoliko korisnih linkova koji građanima mogu poslužiti za provjeru podataka i druge informacije: www.izbori.hr
http://www.appluprava.hr/sduzu92b/index1.php
www.uprava.hr
http://www.uprava.hr/default.aspx?id=614
http://www.izbori.hr/izbori/ip.nsf/wi?openform
2. Birački odbori
Ima ih raznih, a na zadnjim parlamentarnim izborima sam svrstala ljude koji rade u biračkom odboru u par kategorija: 1) oni koji to nikad nisu radili, nesigurni su, ali će prihvatit razumne prijedloge i savjete 2) oni koji su to već radili, znaju kako cijela stvar funkcionira i uvažavaju sve sudionike u izbornom procesu 3) potpuno nezainteresirane članove biračkog odbora 4) osobe koje misle da su najpametnije na svijetu i sve znaju, imaju neodoljivu potrebu za „šefovanjem“. Vjerojatno postoji još kategorija, stoga slobodno možete nadopunit one koje sam izostavila. Zajednička nit poveznica većine biračkih odbora na zadnjim parlamentarnim izborima bila je nedovoljna educiranost istih. Birački odbori sastoje od predsjednika/predsjednice, zamjenika/zamjenice koji moraju biti nestranački i članova/članica i zamjenika/zamjenica članova/članica koje u jednakom omjeru predlažu oporbene i vladajuće stranke. Nisam sigurna da li svi članovi biračkog odbora prolaze edukaciju, ali zasigurno znam da predsjednik/predsjednica i zamjenik/zamjenica prolaze edukaciju. Simptom zadnjih parlamentarnih izbora je bio da očito velika većina tih ljudi nije dobro odslušala edukaciju, ili nije ponovila ono što im se na edukaciji objašnjavalo pa je na biralištu ponekad vladala zbunjujuća atmosfera. Ljudi koji sjede u biračkom odboru bez obzira na funkciju jednostavno moraju shvatiti da je njihova dužnost da poznaju izborni proces na razini koja se njih dotiče. Znači da znaju da postoje 3 izvatka iz biračkog popisa: lista A za birače koji su tu upisani i tu glasuju, lista B za biračke koji su se privremeno ispisali iz popisa A i glasat će na nekom drugom mjestu, lista C za birače koji su se privremeno upisali na to biračko mjesto i glasat će tu s potvrdom određene boje. Ista stvar može vrijediti za manjinske liste. Birač nema obavezu reći biračkom odboru da je on pripadnik manjine (na parlamentarnim izborima), a birački odbor pogotovo ne smije na sav glas da ga čitava prostorija čuje objavljivati da je birač ili biračica pripadnik/ca neke nacionalne manjine. To je privatna stvar svakog pojedinca i ne mora cijela prostorija znat da je netko npr. Mađar, Čeh, Talijan i td. A uostalom je i nepristojno. Njihova je dužnost da ako ga ne pronađu u „općoj“ listi A, B ili C trebaju ga potražiti u manjinskim listama bez dodatnih komentara, gunđanja, kolutanja očima i sličnim radnjama i onda kad ga pronađu na popisu biraču ponuditi izbor glasanja za manjinsku ili „opću“ listu jer na to ima pravo. To je njihov posao, ukoliko vam se posao ne sviđa ne morate ga raditi, nitko vas nije puškom tjerao da budete tu i radite to; uostalom za to ste plaćeni. Plaća možda nije neka, ali koliko ljudi znate da zarade oko 300-ak kuna za dan i pol vremena posla? Ja jako malo. A navodno je kriza i potrebna je svaka kuna. Još jedna stvar koja zna biti užasno iritirajuća kod biračkih odbora događa se nakon zatvaranja birališta i početka brojenja glasova. Svi žele što prije izbrojiti glasove i javiti rezultate tamo gdje ih trebaju dojaviti. Jako malo osoba u biračkom odboru se brine da se to napravi što točnije, jer na kraju krajeva nije bitno tko ima više glasova i tko je dobio, važno je da sve štima. Točnije da u kutiji ima onoliko listića (ili manje) koliko je izašlo birača, da se sve dobro pobrojalo, pospremilo u odgovarajuće omotnice i da su zapisnik i kopije istoga točno ispisane. Opet ponavljam: ovo je dio vašeg posla, za to ste plaćeni. To hoćete li doći u stranku ili u gradski/općinski odbor sat prije ili sat kasnije je nebitno. Doći ćete kad dođete, ali ćete dostaviti točne podatke, a ne zbog žurbe i nebuloza riskirat da pogriješite u nečemu i stvorite nepotrebne probleme. Tko žuri vrat lomi. A o pravljenju problema ne pričam…
3. Biračice i birači
Građanke i građani Republike Hrvatske s pravom glasa ponekad sami sebi stvore više problema nego što im cjelokupna državna birokracija može stvoriti. Već sam u točki 1. spominjala biračke popise i nužnost ispravljanja krivih podataka. No redovito na svake izbore na bilo kojem biračkom mjestu nađe se dio birača ili biračica koji dođu na biralište pa ih se ne može naći na nijednom biračkom popisu, ili su na popisu s jednim prezimenom, ali na osobnoj piše drugo prezime. I redovito onda dignu dreku na birački odbor i aljkave državne službe i pitaju se kakva je to država i tako dalje i tako bliže. Činjenicu da je DIP zamolio sve birače da pogledaju točnost svojih podataka u biračkom spisu prije izbora i isprave ih ukoliko ima nekih grešaka svi birači odreda ignoriraju. I svima je užasno naporno ići u Ured za opću upravu po potvrdu za glasanje na dan izbora, te sređivanje podataka tijekom godine. To je izniman napor za naše građanke i građane, ne možete zamisliti koliki je to problem. A nije problem derati se na birački odbor (koji tu nije ništa kriv) i općenito praviti „scene“ na biralištu. Gle, nitko nije kriv za vašu lijenost, vremena imate, 365 dana u godini, nemojte uvijek čekat 5 do 12 da sredite svoje papire i nemojte očekivati da će uvijek netko drugi to srediti za vas, jer najčešće neće. Još jedna poprilično iritantna stvar je mali izlazak birača na izbore ili na jučer održani referendum. Svi odreda se žale kako je u državi loše, ali kad dođe vrijeme za izbore nitko neće izaći jer: svi su oni isti, nemam ja šta tu radit, ne znam za koga bi glasao i tako dalje i tako bliže. 100 izlika se nađe samo da se nešto ne odradi. Možemo reći da su svi političari isti i da se oni lako dogovore (vidi najnoviji slučaj povlaštenih mirovina kao primjer), sve to stoji, ali ako baš nemaš za koga glasat ili ne želiš glasat za neku „etabliranu“ stranku glasaj za neku za koju nikad nisi čuo, ili prekriži listić i napiši nešto tipa: „Svi ste vi Mućka đubrad! Gorite u paklu! Krepajte stoko sitnog zuba/debela krmadi!“ i slično. Napišite pjesmicu ako ste tako raspoloženi, ili možete samo prekrižit listić bez komentara. Samo izađite, pa neka se i vaše razmišljanje kakvo-takvo čuje. Baš me zanima kakva bi reakcija bila kad bi na nekim izborima više od 50% glasačkih listića bilo nevažećim? Vjerojatno se ne bi ništa značajno dogodilo, ali neka reakcija bi sigurno bila. Ono što je iznimno glupo učiniti jest ostat doma i žalit se kako ništa ne valja. OK ako ti nešto ne valja zašto nisi učinio nešto kad ti se pružila prilika? Najlakše je ne radit ništa i kukat o lošem stanju u državi u udobnoj fotelji.
Primijetili ste da nisam pisala o biračkom pravu osoba koje imaju hrvatsko državljanstvo, a žive u inozemstvu. To je jako delikatan, a vjerojatno i kompliciran problem o kojem svatko ima svoje stajalište. Moje glasi da osobe koje ne žive u Hrvatskoj, u njoj ne plaćaju porez ne bi trebale sudjelovati u izborima za zastupnike/predsjednika Republike Hrvatske. I to se ne odnosi sad konkretno na Hrvati u BiH koji se obično uzimaju za primjer kad se rasprava o tome povede. Problem je i u Hrvatima koji već godinama žive i rade u npr. Australiji, tamo plaćaju porez, možda glasuju na tamošnjim izborima i slično. Zašto bi te osobe imale pravo odlučivati o sudbini Hrvatske? Meni je jako žao, ja pretpostavljam da su svi ti ljudi sentimentalno, a možda i drugačije vezani za maticu zemlju, ali oni ne mogu znati kakvi su problemi hrvatskih građana jer jednostavno ne žive ovdje. Ne znaju kako povećanje PDV-a utječe na budžet jedne obitelji, ne znaju koliko prosječan građanin barata s računima za struju, vodu, plin, komunalni otpad i slično, te koliko mu novaca treba za hranu, obuću, odjeću i ostane li mu išta na kraju. Nekima da, nekima ne. Ali dok se ne suočavaš sa tim problemima ne možeš to znati, te stoga smatram da ne možeš odlučivati u naše ime. To bi bilo isto kao da ja sad na temelju toga što mi se neki predak rodio u nekoj zemlji odlučujem na izborima u toj zemlji, a tu ili nikad nisam vidjela, ili sam posjetila tu zemlju jednom za praznike. Uglavnom u njoj ne živim i nemam pojma što se tu događa. Sad se zapitajte je li to uredu? Ja smatram da nije. No to ionako nije do mene, to je do naših zakonodavaca.
No jednom će se i taj problem morat riješit, ili ćemo biti prisiljeni da ga riješimo. Sad kako ne znam. Do „konačnog rješenja“ potrudimo se riješiti probleme koje možemo da se ne ponavljaju isti problemi kao na svakim izborima.
komentiraj (4) * ispiši * #
21
srijeda
prosinac
2011
Umijeće pisanja Božićnih čestitki
Pisanje pisama je gotovo izumrla umjetnost. Tko to više piše pisma kad imamo e-mail. Pisanje razglednica je hobi za nostalgičare. Što će nam razglednica kad je tu MMS. Božićno-novogodišnje čestitke se još kako-tako drže. Možda jer većina ljudi ima nekoga starijeg u inozemstvu, ili bar nekoga toliko dragog da mu/joj pošalje čestitku, ali i to je sve rjeđe. No možda i ne, ako je suditi po redu u pošti kad sam prije dva dana otišla poslati drugu rundu svojih čestitki.
Mene osobno živciraju generični Božićni smsovi koje osoba šalje apsolutno svima u imeniku. Nebitno je li ti najbolji prijatelj ili poznanik. Svejedno svima ide ista poruka. I osjećam se totalno glupo kad znam da sam dobila istu poruku kao i xy ljudi, jer je tako jednostavnije. Nije baš da se ima tu nešto specijalno za reć. Sretan Božić/nova godina tebi i tvojima i još par epiteta. Ali opet to nije to. Jest da čovjek kad piše čestitku nekome napiše manje-više istu stvar, nema tu izmišljanja tople vode. Uvijek ljudima želiš sretan blagdan, ali kad pišeš nekome čestitku nekako je sve to osobnije, posebnije. Prvo odabereš različite čestitke, svako dobije svoju; pa uz standardne stvari napišeš i nešto samo za tu osobu, nešto što veže samo vas dvoje; npr. nadam se da ćemo se dogodine naći na kolačima u *umetni mjesto* i da ćemo napokon proslavit tvoju dugo očekivanu diplomu (npr.). Ma zapravo štogod ti padne na pamet u trenutku pisanja, nebitno koliko je glupo. Primatelj će se sigurno nasmijat. Valjda.
Uživam u odabiru Božićnih čestitki, gledanju prednje stranice čestitke i razmišljanju o osobama koje bi mogle primiti tu čestitku. Aha ova je za A., ona za drugu A., a ova je definitivno za Medu, a vidi ovu sa crtić Djeda Mrazom i Rudolfom ta je za treću A., a ona tamo s crtić crtežima je za N. i tako dalje i tako bliže. Dok svatko ne dobije svoju čestitku, a moj novčanik ne ostane lakši za 150 kn. Ali ne žalim, naprotiv to me usrećuje. Kad razmišljam koliko se ljudi nanerviraju dok traže idealan Božićni poklon za nekoga, koliko truda, živaca i para potroše ovih 150 kn mi izgleda kao sitnica naspram svemu tom. I znam da će ta čestitka u poštanskom sandučiću više iznenadit čovjeka nego što bi bilo kakva blesasta sitnica od 30-ak kuna mogla.
Uistinu je prekrasno poredat sve te dobre želje na šarenim čestitkama ispod bora, poput glomaznih poklona koje u američkim filmovima često budu ispod bora. Jer zapravo koji to poklon može zamijeniti dobre želje dragih ljudi, ljudi koji misle na tebe i čija se ljubav, pažnja i nježnost ne mjeri šarenim artiklom u celofanu, već nečim mnogo trajnijim. Naposljetku ako je papir mogao preživjeti kroz srednji vijek, jedna čestitka sigurno može izdržati bar jedan životni vijek. I podsjetiti čovjeka na jedno mjesto i vrijeme, emocije i osjećaje te godine, tog Božića… Kao oni slavni Proustovih Madlene keksa. Samo šarenijih i nejestivih, ali mnogo zabavnijih. Pogotovo ako pošiljatelj napiše kakvu otkačenu poruku…
Stoga sretan i blagoslovljen Božić svima. Sve najbolje u novoj 2012. godini. Nadam se da će te dobiti šarene čestitke s duhovitim i otkačenim porukama koje će vas nasmijavati godinama nakon primitka čestitke.
komentiraj (5) * ispiši * #
20
nedjelja
studeni
2011
No man is an island, but we can give it a try
Već nekoliko mjeseci ne gledam Dnevnike ni vijesti na televiziji. Nemam volje, a ne želim da moj jadni želudac pati više nego što službeno mora. Naime i zaime kolegij nacionalne povijesti u 20. stoljeću i Politički portreti iz hrvatskog 20. stoljeća zajedno s Britanskom i irskom književnošću 20. stoljeća to rade sasvim dovoljno. Ne trebaju im poticaji, najljepša hvala. Da bi stvar bila zabavnija ja sam u GONG-u i kao trebala bi pratit ta predizborna preseravanja u medijima, ali ne želim. Važne novosti ću ionako valjda nekako načut, a nije da imam nešto spektakularno novo za čut: država nam je u banani otkako je rođena, netko nas krade odvajkada, ja sam u nižem srednjem sloju od rođenja, so no revelations there. Za Blog imam ideja, ali nekako nemam volje pisat. Htjela bi pisat nešto optimistično, a onda me nešto pregazi. Htjela bi žugat, ali ne nalazim energiju jer me nešto pregazilo i još dobro utabalo da potvrdi obavljeni posao.
Mislim da je problem u činjenici da nemam pojma što ljudi žele od mene. Znam što očekuju na kraju balade, ali što ti treba od mene sad. I nervira me kad ne znam kako se postavit, jer nemam pojma što druga strana želi postići. Evo banalnog primjera: predavanje iz nacionalne povijesti 20. st. mada se riječ predavanje može stavit pod navodnike jer ja tu predavanja ne vidim. Shema ide ovako: jedan ili dva studenta ili studentica drže seminar oko 45 – 50 min, i onda bi kao trebalo slijedit neko predavanje do 10:30 međutim predavanja nema nego to nekako počne klizit prema nekoj raspravi, a nikome (osim možda profesoru) nije jasno je li ta rasprava ozbiljna ili hipotetička i trebamo li mi sudjelovat u toj raspravi i kako. I ispadnemo glupi, ili nezainteresirani jer nemamo pojma o čemu se priča jer nismo pogledali literaturu. A ja sam bila u iluziji da će nam netko nešto objašnjavat na predavanju. Mislim nemam ja problema sa samostalnim učenjem, ali reci mi onda jasno i glasno što se od mene očekuje i ja ću doć pripremljena na sat pa ćemo raspravljat od 8:00 do 10:30 no frks at all. Bar ja uvijek imam volje za raspravom, a o zauzimanju stavova i glumljenju đavoljeg odvjetnika da ne pričam. Ali k vragu reci mi što trebam radit, a ne da te gledam tupo ko da me Jaca upravo odalamila mokrom i smrdljivom čarapom.
I ako do sad književnost 20. stoljeća nije išla na živce sad mi ide. Ja tu ništa ne razumim i iskreno 90% toga mi je retardirano i glupo s potencijalom izazivanja čira na želucu. A i način rada mi je berlav do ibera. Prvo do nekidan nije bilo razlike između predavanja i seminara, sve je to bio jedan veliki sat. Onda nam na satu da 7 strana nekakve modernističke književnosti, uglavnom Joycea jer je profa očito veliki obožavatelj dotične spodobe, i da mi 10 minuta da to pročitam. Nisam prešla ni 3 strane (o razumijevanju uopće neću pričat), a ona pita koje su glavne teme u ekstraktu. Alo! Ej! WTF?! Nisam ni stigla pročitat tekst a već me ispituje… Ono ako hoćeš vražju raspravu daj mi tekst tjedan dana prije da ja to pročitam, pokušam skužit pa ćemo onda raspravljat o tome! Nije baš da puno tražim, a ne da opet blejim ko tele u šarena vrata jer ne razumijem što se događa.
I mrzim Joycea. Prezirem ga i mrzim ga do bola. Dođe mi da ga proklinjem, uskrsnem i opet ubijem bolno i polako jer me maltretira svojim nebulozama. On i hrpa tih modernističkih kvazi umjetnika koji misle da su pametniji od svih zato što su pročitali 300 knjiga. Pa šta? Pročitala sam i ja 300 knjiga sigurno, pa ne mislim da sam zato pametnija i bolja od ostatka svijeta. No da se vratim na Joycea i njegovo pametovanje… Dakle dotično stvorenje je napisalo A portrait of an artist as a young man i sad ja to moram čitat za „lektiru“. O činjenici da ja ne mogu čitat jednu knjigu tjedno jer nemam vremena, naime imam ja seminare pisat i kolokvije za koje treba učit i tako to, nećemo sad u detalje. Uglavnom čitam ja tu jebenu knjigu tj. prvo poglavlje u ovoj priči i najiskrenije ostavila sam Kindle jedno 50 puta na stolu jer više nisam od muke mogla čitat. Stephen Dedalus – wannabe umjetnik, bane of my existence, spodoba kojoj treba zabranit postojanje jer šteta papira. Mislim on 5 stranica drobi o tome je li u redu što on poljubi mamu u obraz prije spavanja! Koga briga! Zašto je to važno u životu?! Ako ćeš poljubit mater u obraz prije spavanja poljubi, ako nećeš nemoj. Koga briga! Završi s tim i gotovo je. I tako dalje i tako dalje i dalje i dalje… On je hipersenzibilno dijete kojeg jadnog svi maltretiraju… Buhuhu. Baš mi te je žao. Not! Njegov jedini jebeni problem da je on irski katolik, s naglaskom na katolik. I onda maltretira pošten svijet sa svojim traumama. A što je najgore neki debili njega proglase velikanom svjetske književnosti, a ja želim rezat žile…
Kad usporedim Joycea i Virginiju Woolf žena piše milijun puta bolje. Oboje idu na tok svijesti, ali ona to tehnički prekrasno izvede, dok Joyce tu pokušava nešto, ali na kraju ima totalni epic fail da je to mučno za gledat. Ako ne ide ostavi se ćorava posla. Šteta što mu to nitko nije rekao nego se ja sad moram maltretirat s njegovim književnim nebulozama. Dođe mi da popijem Normabel prije no što ga počnem čitat, ili Apaurin, ili Prozac neko n-to sredstvo za smirenje tako da sam totalno zen dok čitam te nebuloze i da se ne nerviram zbog toga. Ono da me baš nije briga za to što me neko jebe u zdrav mozak (ko što HDZ i ostatak hrvatskih političara jebu nas u zdrav mozak već 20 godina i ljude uopće nije briga) i da mi je sve ravno. Onako baš pravo. Srećom ili nesrećom kako se uzme ja nisam takva osoba. Mene ne možeš maltretirat a da ti ja nešto ne izgovorim u vezi toga, makar se 5 minuti nakon svog ispada smirila i sve ponovno bude divno i krasno.
Zato se i živciram oko knjiga koje moram čitat, a mrzim kad nešto moram čitat. Odmah postaje odvratno ma kako zanimljivo bilo. Sve što čovjek mora čitat uvijek umanjuje gušt čitanja. Osim ako ono što moraš čitat nije prezentirano na zanimljiv način. Romantičari i viktorijanci mi padaju na pamet. Prvi su imali idealističke reži žile pjesme i romane, ali kako su bili zanimljivo prezentirani nije ih bila tlaka čitat. Na kraju mi se dosta njih i svidjelo pa sam ih htjela čitat i van faksa. Za moderne pisce, osim V. Woolf, to ne mogu reći. Dozlab(l)oga su naporni i imam osjećaj kako mi siluju mozak. Jedina utjeha je da neće dugo. Osim ako ne ljosnem kolegij zbog gore navedenih poteškoća. A valjda neću. Ako sam uspjela izdržat sve dosadne i naporne kolegije do sad valjda ću izdržat i ovu godinu bez ozbiljnih zdravstvenih poteškoća.
Osim ako ne uvedu završni ispit na povijesti, onda će bit belaja. Nisam ja crnčila 3 godine i mentalno sam se pripremala za pisanje završnog rada da bi me sad tu neka interna reforma shebala. Nećeš majci. No po onoj staroj: nadajmo se najboljem i pripremajmo se za najgore. I pokušajmo uživat do tad. Eto npr. sreća je da su ove godine na programu Hrvatski kraljevi, pa bi ljudima hrvatski rani srednji vijek trebao biti zanimljiviji, zabavniji i jednostavniji za učit. Pogotovo kad se rastopiš od sreće i miline kad vidiš svog profesora na tv-u. Odma ti bude nekako toplo oko srca :-)))))) I eto opet sam žugala, al' sam bar post napisala. I to je nešto.
komentiraj (6) * ispiši * #
