Nessina kuhinja čuda
17.01.2010., nedjelja
Historia magistra vitae est
|
Kako se kraj semestra pomalo neugodno bliži kraju, što znači početak ispitnih rokova i učenje, vrijeme je da umjesto analize predsjedničkih izbora i kandidata, da malo analiziram predmete i profesore (povijesti naravno, jer je dotična Madame u naslovu :p) koje sam imala kroz ovaj semestar. Da, očigledno je da mi je dosadno i da bi vjerojatno trebala pisat neki seminar, ili učit, ali mi je tlaka pa se nadam da će me ovo potaknut da se preselim u word dokument sa seminarom… Sve što znam o Rimskoj republici naučio me S.P.Q.R. serijal Tužno, ali istinito. Iako bi nas kolegij pod odužim nazivom Povijest Grčke i Rima sa starom poviješću hrvatskih zemalja između ostalih čudesa trebao naučiti nešto o Rimskoj republici, ali to se nekako izgubilo među Ilirima i hrvatskim krajevima. Dakle od dotične Republike (Rimske, ne Dubrovačke :p) sam zapamtila: da su se zapovjednici rimske republikanske vojske rado šetali po Dalmaciji na manevarskim vježbama kad god se neko sranje događalo u Rimu. Zatim smo u kratkim crtama proskakutali kroz Punske ratove, haračenju po Makedoniji, zadržali smo se dugo i bolno na Ilirima i Teuti i Polibijevom, đava ga debilnog nosa, opisu dotične gospođe, pa još malo o Teutinim Ilirima… Pa smo nekako doskakutali do nesritnjeg Cezara i zaključili da je jako važno što je on bio guverner Ilirskih provincija i što mu je Salona bila jako draga (i što je stala na njegovu stranu u ratu između njega i Pompeja), pa smo se prebacili na Oktavijana Augusta na kojeg ljudi očito imaju svrš moment, ali meni on baš i nije toliko fascinantan, ko sve ono klanje prije njegovog dolaska na vlast. Kao što se vidi iz priloženog propustili smo patricije, plebejce, populare, optimate, braću Grakho, Marija i Sulu, prvi trijumvirat, a ni onog drugog nismo nešto posebno obradili, proskripcije i sva ona veselja do početka carstva. Ali bitno da smo mi Augusta posebno i dugotrajno obrađivali (kako li pak to perverzno zvuči neću ni pričat  ) i sve careve nakon njega da smo isto tako lijepo spomenuli i rekli o njima par rečenica. Ali moglo je biti tako zabavno i zanimljivo i svašta nešto. Toliko tračeva se može ispričati o Rimskim gosparima, pogotovo o Pompeju koji je sam sebe za života prozvao Magnus što bi po mojim standardima moglo proći jedino ako je dotični bio vrlo visok ili vrlo širok a o spletkama, ubojstvima, kurbama u Suburi i sličnim pikanterijama da ne govorim. No dok je ovo skakutanje ili bolje rečeno masakr Rimske republikanske povijesti trajalo i trajalo i trajalo ja sam zanimljivosti iz tog perioda pronašla u interesantnom serijalu detektivskih knjiga iz antike. Iako mi općenito antiiiiika ide na jetra i želim je se što prije riješit, kriminalne aktivnosti i detektivske zagonetke u to doba mi uopće nisu mrske, au contraire to mi je baš fantastično, super i kewl kako bi rekao Medo. Dakle ja sam u knjižnici posudila Kraljev gambit – krimić Johna Maddoxa Robertsa s Decijem Cecilijem Metelom Mlađim u glavnoj ulozi. Osim što je Roberts kroz Decijev lik kritičan, ciničan, duhovit, pronicljiv i prepun zanimljivih informacija olitiga pikanterija. :-))))) Tu zapravo saznajemo da je Cezar jako kasno ušao u politiku i da je bio totalno švorc i u većim dugovima od Šukija i Lijepe nam Naše, te da su svi živi jedva čekali kad će dotični (Cezar, ne Šuker :p) dobit nekakvu provinciju da je poharači i vrati im dugove. Uz obilje zanimljivosti cijeli serijal, od kojeg sam uspjela pročitat samo 4 knjige prevedene u nas, je apsolutno genijalan: od detektivske priče do povijesnih okolnosti. Tako ukoliko netko ima ostatak S.P.Q.R. serijala, ili možda serijal o pobjedničkoj Kartagi (A.U. Punskih ratova :-))))) ) od istog autora slobodno se javite za razmjenu. U međuvremenu dok sam kopala po Wikici našla sam još jedan zanimljivi detektivski serijal smješten na isto vrijeme i mjesto. :-)))) Roma sub rosa Stevena Saylora ( Stevo Mornar Joj ovo me podsjeća na Stevena Segala olitiga kako smo ga mi prekrstili Stevo Morski Galeb ). Vele da je dobro, pa mogla bi se potrudit da i to nabavim. I ne, ovo nije suptilan način da navedem Medu da kupuje strane knjige u Profila pa da mi ih šalje poštom kad završi. :-)))))) Ako ništa drugo bar znam da ću sekciju pitanja o Rimskoj republici proskakutati čilo s pitanja na pitanje kao od šale. Pokoji cerek tu i tamo neće nikog ometat. Sve u svemu moglo je i to predavanje za taj kolegij i bolje ispast, pogotovo kad se uzme u obzir da smo gubili dane u komadu na predmet jer profesorica koja ga drži je iz Zagreba, pa dođe jednom mjesečno i oda imaš maratonsko predavanje o Grcima i Rimljanima. Hm, nije ni čudno da nam idu na nerve…Nadopuna koje sam se tek sjetila kad sam došla do Spomeničke. Dvije zanimljivosti ovog predmeta bile su terenske nastave: jedna u Saloni, a druga u kontinentu. :-)))) Tako smo mi tjedan nakon praznika, po najgorem vremenu u državi, išli gledat ostatke rimskog gradića Andautonije (današnje selo Ščitarjevo kraj Zagreba). I sve što smo uspili vidit od tog pitoresknog rimskog grada bilo je ovo i par stela pod snijegom. Više sreže drugi put. :-)))) Andautonia under snow by ~NessaSaelind on deviantART Sve su stare civilizacije stare, ali neke su „starije“ od drugih Malo sam obradila Orwellovu „Sve životinje su jednake, ali neke su jednakije od drugih.“ Dakle kolegij Povijest starih civilizacija bi trebao biti jedan nadasve bogat i zanimljiv kolegiji o, pogađate, starim civilizacijama. :-))))) Zanimljiv jeste u 90% slučajeva (onih 10% manje zanimljivih će se obradit poslije), ali pomalo isključiv. I tu se, kao i uvijek, pokazuje kako smo mi Europljani što se tiče povijesti užasno Europeocentrični i sve što nam je dalje od nosa nije nam ni važno, ni zanimljivo. Tako u dotičnom kolegiju obrađujemo samo dva područja: Egipat i Mezopotamiju. Bravo mi! Kinu (pa i Japan), Indiju i pred Kolumbovsku Ameriku su potpuno ignorirali. Valjda zbog nedostatka vremena, ili nemamo dovoljno para i gostujućih stručnjaka koji će nam držati predavanje iz tih područja. Ili nam je jednostavno tlaka micat se od bilo čega što je već dobro uhodano u plan i program. Opet bravo mi! No, ajde prežalila sam nekako što nećemo obrađivat doba n kraljevstava u Kini na temelju kojih su nastale sve one wuxie koje volim gledat i čitat, jer je kolegij zapravo bio zanimljiv. Pogotovo kad propitkujemo profesoricu/asistenticu koja nam 90% vremena predaje koliko je deva koštala žena u to doba. :-))))) Pa smo onda saznali da se deve nisu uzgajale do 3 tisućljeća pr. n. e. Onda su valjda za žene davali konje i đinđe :-)))))) A i čitali smo neka pisma, što zna bit jako zabavno, pogotovo kad ćaća kori mlađeg sina i veli mu da treba bit više kao svoj stariji brat. :-)))))) Priceless. Sve je to divno i krasno i zabavno dok ne dođemo do onih 10% predavanja koje nam drži Petar Selem – nositelj kolegija. Nemojte mi zamjerit, ali taj čovik je užasno dosadan predavač i ima neki strogo monotoni glas koji te uspava. I malo je nervožast isto. Da nisam prva dva puta kad nam je drža predavanje sidila u prvoj klupi mislim da bi lupala glavom o stol i plakala. Uspio je Egipat, temu koja je ljudima uglavnom najzanimljivija, učinit tako dosadnom da su moja jedina sjećanja na ta predavanja: uljudba, lučni brod s visokom provom i visokom krmom i lučni brod s niskom provom i niskom krmom. Avaj! Na njegovom zadnjem predavanju sam malo odlutala i mogu vam reć da me pripa kad je reka da je to kraj predavanja. K vragu, izgleda da ću morat nać neki krimić ili fantasy/sf/horror knjigu koja se bavi Egipćanima do Ptolemejevića pa da naučim tu sekciju i ne ljosnem ovaj predmet ko (pre)zrela kruška. Historiografski praktikum ili kako naučiti 40 brucoša da napišu suvisli znanstveni rad Najkorisniji predmet na Odsjeku za povijest so far! Mislim da sam s time sve rekla, ali dobro, produžit ću ja to malo. Naime asistentica koja nam drži ta predavanja je zbilja jako draga žena, koja će rado pomoć studentima, a što je još važnije jako rado odgovara na moja „bedasta“ pitanja. I puna je korisnih savjeta, to ne smijem zaboravit: od toga kako nabavit stipendiju, do gdje gledat serije preko interneta sve zna. I još nas od sutra voda po državnim institucijama od arhiva do muzeja. :-)))))) Osim što nam je profa turboultrasuperkewl i helpful naučili smo, ili bar ja sam naučila hrpu stvari o pisanju znanstvenih radova i sad izgledaju mnogo znanstvenije je l' te. A pisanje bibliografije više nije pain in the ass. Uz ovaj kolegij veže se apsolutno najkorisniji udžbenik koji će studenti sresti u svom školovanju, a to je Uvod u studij povijesti: Historiografski praktikum autorice Zrinke Nikolić Jakus. Osim što je dotični udžbenik alfa i omega za svaki seminar :-))))) već u ovoj ranoj dobi pokazuje znakove ofucanosti od upotrebe, pogotovo stranice o bibliografiji i bilješkama koje manje-više znam napamet, što bi trebao bit dobar znak. Valjda. Uglavnom, ukoliko planirate kupiti bilo koju knjigu za studij povijesti, kupite prvo ovu jer će vam najviše trebat. Sve ostalo nađite u knjižnici i pravite bilješke iz toga. Jer metoda starog popa je najpouzdanija metoda da se nešto nauči. :-)))))„Svaki zapis je spomenik. Iz spomenika povijest. Iz povijesti svijest. Iz svijesti sloboda. Iz slobode sreća.“ Ovom rečenicom don Frane Bulića, našeg najpoznatijeg arheologa, bi se lijepo mogao predstaviti kolegij pod nazivom Spomenička baština kao povijesni izvor. Dotični kolegij se za sad pokazao kao najugodniji za slušanje, a još ugodniji za učenje. Naime i zaime, ispit iz dotičnog kolegija izgledat će otprilike ovako: odabereš antički spomenik, napišeš seminar, seminarčić ili seminarčinu – ovisno o raspoloženju, dođeš na ispit s tim i onda ti i profesorica raspravljate o tom seminaru i što si ti to zapisao. Nema kolokvija, nema učenja milijun i jednog spomenika, nema pisanja bilješki ako ne želiš, nema ekstra rada do seminara. B(l)og blagoslovio koncept ovog predmeta! A kao bonus bauljaš entuzijastično, ili malo manje entuzijastično :-)))))) po terenu. Idući semestar nam obećaju turneju po Dalmaciji: od Nina do Narone, muzeji uključeni u ponudu! :-))))) Kud ćeš boljeg života. A jučer smo bili do Sinja i gledali arheološke ostatke iz Čitluka u Muzeju Cetinske krajine i u spremištu franjevačkog samostana. Inače sinjski franjevci su vam jedan veoma zanimljiva i zabavna čeljad. Ne bi to čovjek rekao za fratre, ali stvarno su cool. Što nas vodi do idućeg kolegija. Sve što znam o povijesti Crkve i Kršćanstva odabrao je Slavko Kovačić U početku mi ovaj predmet nije djelovao jako privlačno, a uz to je bio izborni, pa ga nisam htjela slušat. Dok nisam saznala da moram, zbog ECTS bodova. Pa sam se pomirila sa sudbinom da moram slušati kolegij o kršćanima. Nešto sam se ja često mirila sa Sudbinom na ovom fakultetu. Da smo ljubavni par rekla bi da smo imali najvatreniji pomirbeni seks ikad, više puta. N da, povijest Crkve i Kršćanstva je l' te. Uvodni sat je bio malo zbunjujući, jer smo u tom terminu trebali imat Spomeničku baštinu, pa nismo, jer su se profesori zamijenili za termin. Pa sam na prvom satu postala demonstratorica ili asistentica kako hoćete. Naime i zaime ja sam bila jedina osoba u sobi koja je znala baratat s računalom. Ili sam bila jedina koja je to javno izjavila, jer su se ostale kolege nadasve kukavički povukli u zadnje redove. I tako sam ja postala zadužena za laptop i vrćenje slika na predavanju. Veći dio vremena sjedim za katedrom slušajući profesora i usput promatram svoje kolege u raznim pozama zijevanja, spavanja, brbljanja, pisanja poruka na papiriću i sl. S vremena na vrijeme malo se i nakašljem što bi trebalo prenijeti poruku studentskom tijelu da su previše glasni i da se stišaju. S vremena na vrijeme poruka je zaprimljena i protumačena na ispravan način. Ponekad i nije, pa profesor intervenira u vidu nadasve blago izrečene opomene galeriji da se smiri. U svakom slučaju već se pripremam za posao predavača. :-))))) Osim što vježbam za moguću buduću profesiju, pišem bilješke i radim sociološke opservacije na svojim kolegama također potvrđujem činjenicu da se isplati redovito dolaziti na predavanja. Osim što je po bologni to obavezno, nikad ne znaš kako te profesor(ica) može ugodno iznenadit. Tako smo od profesora Kovačića dobili razglednicu iz Vatikana, a studenti koji nisu ni jednom izostali (takva sam! :-))))) ) su dobili na poklon knjigu, točnije rečeno ispitnu literaturu. Pa onda nek' netko kaže da se ne isplati dolazit na predavanja i da su ona ultimativno dosadna. :-))))) Tko čeka, dočeka. Strpljen, spašen. Uvijek može bolje, ali može i gore. Trudimo se da bude bolje, pa će nam valjda i bit. A sad se valja preselit u onaj drugi dokument sa seminarom i nadat se najboljemu. :-))))) |
30.12.2009., srijeda
Summa summarum
|
Bliži se kraj godine, a kako svi na kraju godine vraćaju film na početak i gledaju što su to učinili, što su mogli a nisu, što su zajebali, a što pogodili… Sviđalo nam se ili ne sviđalo godišnja inventura se automatski radi. Zbrajamo pozitivne stvari, oduzimamo negativne i nadamo se pozitivnom rezultatu, ili barem pozitivnoj nuli. :-)))))) Evo stvari/pojava/ljudi koje su meni obilježile 2009. godinu. Nasumičnim redom, naravno, jer mi se ne da sve to svrstavati po abecedi. Haiku – početkom godine počela sam nakon jako dugo vremena ponovno čitat haiku poeziju. Prije dok sam je čitala uvijek sam imala osjećaj da ne razumijem pročitano, čitam riječi koje razumijem, ali opet ne razumijem. Nije to bilo ono klasično nerazumijevanje tipa što je pisac/pjesnik htio reći, jer ionako smatram da je dotični ili dotična napisao/la što je htio/htjela reći. Više je to bilo ono ne vidim sliku koju želiš opisati. Pokaži mi je! Želim vidjeti! I onda ove godine napokon napredak. :-)))) Vidim je! Shvaćam! Taj jedan veličanstveni trenutak spoznaje, bljesak slike koju dijelimo ja i davno preminuli pisac… Furuike ya kawazu tobikomu mizu no oto Prastari ribnjak... jedna žaba uskoči: - zvuk vode. Bashô Ovo je Bashov najpoznatiji haiku, kojeg je karikirao Sengai zen redovnik i slikar. Na toj slici (koju možete vidjeti tu) nalazi se žaba ispod stabla banane, po čemu je Basho preuzeo ime. Sengaiev stih govori u ime žabe: Kad bi tu bilo jezerca, Skočila bi u nj, Da Basho čuje kad pljusnem. Ovaj me haiku nasmijavao cijelo jedno popodne, a naravno pomogla je i slika. Čudesno je tako je malo riječi potrebno da bi se nasmiješila, a jednako tako malo da bi razmišljala… Kuru-mizu no yuku-mizu arô suzumi kana Voda što dolazi pere vodu što odlazi – Ugodna svježina. Ransetsu World War Z i Zombie Survival Guide – definitivno književno otkriće godine. Max Brooks je smislio ne jednu, već dvije genijalne knjige svaku na svoj način. Zombie Survival Guide parodira vodiče za preživljavanje razno raznih katastrofa, ali to nije samo odlično napisana parodija, zapravo to je puno više od puke parodije. ZSG je toliko realan da ponekad dok sam ga čitala sam mislila da su se neke stvari zbilja mogle dogoditi, ili su se već dogodile. Definitivno mi je najbolji dio vodiča bio Recorded Attacks (koji ima i svoju strip verziju koje se jedva čekam dočepat) koji opisuje zabilježene napade zombija kroz povijest. Ima tu svega, od starih Egipćana do napada u slamovima L.A. i sve je napisano tako uvjerljivo da se nakon toga odgovor na svaku nestalu civilizaciju sam po sebi nameće. :-))))) Zombiji… Eto time se ja zabavljam preko dosadnih predavanja na odsjeku za povijest. Srećom profesori još ne znaju za moju „genijalnu“ teoriju o propasti civilizacija. World War Z je puno ozbiljniji, puno mučniji i traumatičniji za čitati. Knjiga je koncipirana u vidu intervjua sa preživjelima i podijeljena je na 9 poglavlja. Svako poglavlje bavi se jednim segmentom rata protiv zombija. Čitala sam na Wikipediji da je Brooks dobio inspiraciju za WWZ iz knjige The Good War i, naravno, filmova Georgea Romera. :-)))))) U svakom slučaju knjiga je pravi mali dragulj, svaka priča je na svoj način posebna. Ono što je najbolje u knjizi jest što nema pretvaranja, nema uljepšavanja činjenica i pokušaja da se stvore herojski, veći od života likovi. To su sve obični ljudi, poput mene ili vas koji su nekako uspjeli preživjeti najveću katastrofu koju je ljudski rod ikad vidio – živuće mrtvace. I nisu svi plemeniti, nadahnuti, niti su svi doživjeli prosvjetljenje nakon toga, neki su jednostavno kreteni kakvi su i prije bili. Ali to je stvarnost, takav je život i zbog toga toliko obožavam ovu knjigu, jer je realna. Dobro realna koliko jedna knjiga o zombijima uopće može biti. :-)))))) Čitajte, nećete požaliti. Inače imam obje knjige doma u papirnatom formatu, zahvaljujući Wilsonu :hug: , a imam ih i na kopmu, pa javite se ako vas zanima. -_- A postoji i audio knjiga, koja samo pojačava realistično apokaliptični ugođaj samo djela. Yeah, I'm obsessed. :p House M.D. i House ekipa – za seriju koja mi je u početku išla na nerve, jer mi je izgledala kao sve ostale medicinske serije koje sam gledala postala mi je poprilično zanimljiva i važna serija. :-)))))) Sad zapravo želim da se dotična pretvori u medicinsku sapunicu, samo da saznam što se događa sa privatnim životima glavnih likova. :-)))) Uglavnom, pronalazim se u nekim likovima, pronalazim sličnosti tu sa svojim odnosom prema svijetu i najboljim prijateljicama i prijateljima. I prekrasan je osjećaj kad ti stigne sms kad gledaš seriju s komentarom na neku scenu koju sam odgledala prije par minuta. House ekipa je nešto posebno i pri tome ne mislim na glumce i glumice koji utjelovljuju likove iz serije. House ekipa se okupila u kolovozu na mom rođendanu. Pozvala sam samo 3 prijateljice u Cukarina na kolače. Kao prvo nisam imala para jer su moji pljunuli 3.500,00 kn za prvu ratu faksa (čisto informativno za sve one ljude koji misle da parazitiram na državnom aparatu  ), kao drugo nije mi se baš radio cirkus oko rođendana, a kao treće neke ljude mi se baš nije gledalo, pa sam se odlučila na ovu opciju. Tri cure koje se nikad u životu nisu vidjele, a jedina veza sam im bila ja i, kako se poslije ispostavilo, House M.D. Pitanje dana je bilo: Hoće li se njih tri složit? Jer bilo bi zbilja glupo da samo ja potičem razgovor za stolom. Mislim mogu ja brbljat koliko hoću, nije problem, ali malo je glupo. I tako dok sam ja držala fige da sve prođe u redu, stvar je krenula neočekivanim tokom. Ne samo da su se moje tri prijateljice brzo i lako skompale jedna s drugom, nego su na kraju čoporativno graknule na mene što ih nisam prije upoznala :-))))) što je bilo jako lijepo. Naravno negdje u međuvremenu smo pričale i o Houseu i kakve sličnosti imamo s likovima. Tako smo dobili Housea (moi), Wilsona, Cuddy i C.B. I salve smijeha i puno ugodnih druženja nakon toga. Cure hvala vam na svemu, hvala vam što ste mi uljepšale ovu godinu, hvala za sve predivne trenutke, za spizu i gledanje filmova i tv-a i za najbolje prijateljstvo što itko može imati. Hvala vam što ste tu za mene i što me slušate kad grintam oko raznih stvari i što me volite baš ovakvu kakva jesam. Blog – kao i uvijek moja terapija. Pomaže mi da ostanem relativno normalna u teškim vremenima. Zahvaljujući blogu sada se puno bolje, pismenije izražavam, tekstovi mi imaju nekakvu logičnu strukturu. Iskreno da toliko ne pišem za blog iz vlastitog gušta mislim da bi u pisanju totalno zahrđala. I kao uvijek dragi blogeri, svatko koga čitam ima svoju posebnu priču, ono nešto po čemu se ističe u moru tekstova. S nekim od njih se čujem redovito, s nekima se i vidim, s nekima se samo tipkam preko bloga ili maila, ali kako god bilo čine moj dan ljepšim i stvorili su jednu ugodnu naviku. Prijateljstva – Bogme u ovoj godini sam puno razmišljala o toj temi. Tko su mi istinski prijatelji, a koji su tu tek tako. Zaključila sam da hrpa ljudi koju sam viđala na neki način nisu uopće prijatelji, pa niti poznanici, nego su to neki ljudi koje sam nekoć poznavala, ili sam ih mislila da ih poznajem, a u međuvremenu su se pretvorili u strance. Velikoj većini takvih ljudi nije ni bilo stalo do mene, niti su mi se javljali osim ako nisu slali glupe forwarduše, kolektivno čestitali blagdane svima u adresaru ili tražili neku uslugu od mene. Nakon mnogo razmišljanja na tu temu rekla sam sama sebi da je vrijeme za jedno generalno čišćenje i krenula na posao. Samo ovaj put umjesto čišćenja kupaonice ja sam se rješavala emocionalnih pijavica i parazita. Ukoliko dotični/dotične čitaju ovo i osjećaju se uvrijeđenim pa iskreno zaboli me ona stvar koju nemam, da budem prosta. Bili ste ono što ste bili, ponašali ste se kako ste se ponašali i tu se ništa ne može promijeniti. Ono što je važno jest da sam se riješila takvih spodoba i uvidjela razliku između pravog i lažnog prijateljstva. Pravi prijatelji su uvijek tu na riječima i na djelu, nisu samo deklarativno uz tebe, pa šmugnu kad ih trebaš. Pravi prijatelji se ne prestaju javljati onako bez ikakvog objašnjenja, pravi prijatelji razgovaraju i imaju razumijevanja za neke stvari i ne prolaze pokraj tebe kao pored turskog groblja. Ali izgleda da čovjek živi i uči i mora proći kroz neka sranja da bi nešto naučio. Valjda je na kraju bitno samo kako si svladao lekciju – ja mislim da jesam. I nadam se da više nikad neću imati posla s takvim osobama, te da će me zaobilazit u širokom luku. Ne želim ih i ne trebaju mi, što se mene tiče mogu se udavit u vlastitoj zloći. Postcrossing – Jedno od onih slučajnih otkrića koje ti neočekivano oboje život u raznim bojama i neizmjerno te ispune i usreće. Ideja slanja razglednica u razne dijelove svijeta i primanja istih iz tko zna kojeg mjesta na kugli zemaljskoj me je oduševila na prvi pogled i mogu reći da mi je ovo za sad omiljeni hobi. :-)))) Ne želite znati koliko sam para potrošila na ovo, ali isplatilo se. Dobila sam hrpu predivnih razglednica iz raznih zemalja: od Kine, SAD-a, Velike Britanije, Finske, Brazila, Srbije, Makedonije, Australije, Južne Afrike, Kanade, Japana, Rusije… Upoznala sam divne ljude pune pozitivne energije koje raduju sitnice poput neočekivane razglednice u sandučiću. Veselim se svaki put kad pogledam moju kutiju s razglednicama, svaka ima svoju priču, svoj put, iz svake sam naučila nešto novo i upoznala nova mjesta. Proputovala sam pola svijeta gledajući te divne razglednice i nadam se da ću jednog dana vidjet barem djelić od onoga što sam vidjela na razglednicama. Japanski filmovi – Ove godine sam napokon uspjela pogledati neke japanske filmove koje sam jako dugo željela gledati. Okuribito je predivna i dirljiva drama, o kojoj je već pisala Kućanica iz Japana, sa prekrasan soundtrack skladatelja Joe Hisaishi, koja govori o smrti i našem tj. japanskom odnosu prema njoj. Zapravo to je univerzalna priča o životu i smrti koju možemo razumjeti svi, bez obzira odakle smo, jer manje-više iste odnose prema smrti imamo svi. Ne razmišljamo o njoj dok nam ne pokuca na vrata. Ikigami je psihološki triler čija se radnja odvija u jednom malo drugačijem Japanu. Vlada je donijela zakon po kojem se sva djeca kad pođu u osnovnu školu cijepe. U tom cjepivu su nekakve nano kapsule koje će se kod određenog postotka ljudi aktivirati između 18. i 24. godine i ta osoba će umrijeti za „dobrobit nacije“. (Zar vas to ne asocira malo na Virginiju Woolf?) 24 sata prije takve smrti posebna služba će dotičnoj osobi dostaviti obavijest o smrti – ikigami. Film kroz glavnog lika prati sudbine 3 obitelji i utjecaj njihovih smrti na okolinu, a i na samog glavnog lika i njegova razmišljanja. Shurayukihime (Lady Snowblood) – adaptacija istoimene mange je jedan od filmova koji sam poprilično teško nabavila i kojeg sam s veseljem pogledala. U filmu glumi moja omiljena japanska glumica Meiko Kaji. Film je zapravo priča o osveti smješten u Meji period, kojeg ne mogu prepričati bez da spojlam pola filma, ali samo ću komentirati da filmu fali jedna dobra scena seksa da bi dosegao apsolutno savršenstvo. :-))))) Nastavak mi nije nešto, poprilično je bez veze, ali ima par dobrih scena i isplati ga se pogledat zbog zadnjih scena borbe i super kimona kojeg nosi glavna glumica. :-))))) Battle Royale 1 & 2 su dva poprilično zabavna filma ukoliko volite vrišteće tinejđere, ubijanje na 100 različitih načina, tajne vladine programe i još hrpu zabavnih stvari. :-)))) Jedinica je adaptacija knjige autora Takami Koshuna (prezime je prvo), a redatelj je pokojni Kinji Fukasaku a jednu od uloga tumači Takeshi Kitano. Battle Royale je uzrokovao popriličnu buru u Japanskom parlamentu zbog nasilnih scena koje su proglašene neprimjerene za tinejđere, ali redatelj se borio protiv toga i ako me sjećanje služi pobijedio je. Iskreno meni film nije bio toliko strašan, gledala sam to kao jednu vrstu zabave, doduše malo čudne, ali nećemo sad cjepidlačit o mom ukusu. :p Više emocija je u meni izazvala manga adaptacija istoimene knjige, ali o tome malo kasnije. Sasori serijal – e tu sam se pak naradila ko konj (da parafraziram Bandića :p) dok sam se toga dočepala. Japanski naziv serijala je Joshuu Sasori, dok je na engleskom govornom području poznatiji pod nazivom Female Prisoner Scorpion. Još jedan film o osveti :-)))) s Meiko Kaji u glavnoj ulozi. Hm čovjek bi pomislio da gledam samo osvetoljubive filmove s Meiko Kaji. :-)))))) Međutim priča nema veze sa samurajima, već su ovaj put yakuze u điru. Glavnoj junakinji je njen ljubavnik, dirty cop koji radi za yakuze, smjestio i zbog njega je otišla u zatvor. I naravno da se planira osveta pokvarenom, prljavom gadu. :-)))) Prvi film je apsolutno genijalan, ako vam se ništa drugo ne svidi u njemu, morat će te odat priznanje na uvodnu scenu i prvi prikaz kako vam menstruacija može zasrat bijeg iz zatvora. Samo zbog toga bi filmu dala Oskara. :-))))) Zbog drugog nastavka totalno drugačije gledam LOTR :-))))), a treći je komotno mogao bit dobar zombie flick kako je počeo. :-))))) Četvrti i posljednji dio još nisam pogledala jer je dvd sa serijalom zalutao negdje, a ne znam gdje. Avaj nadam se neću to opet morat downloadat… Joj zamalo sam zaboravila, pogledala sam i Kitanov Hana-bi (Vatromet) koji je izgleda isto zalutao negdje, vjerojatno je bio na istom dvd-u kao i Sasori serijal… Takeshi Kitano glumi policajca koji se nakon nesreće svog partnera na neobičan način nosi sa tom situacijom, usput pljačkajući banku da bi se riješio dugova i usrećio ljude do kojih mu je stalo. Zanimljivo je da je Kitano snimio ovaj film nakon što je doživio prometnu nesreću, pa su mnoge scene u filmu biografske. Mange i stripovi – U proteklih godinu dana razvila sam neki svoj specifičan ukus za čitanje. Više se oslanjam na svoj „nos“ za dobru priču i instinkt, nego na preporuke drugih ljudi, jer mi se ne jedan put dogodilo da preporuke nisam pročitala, ili sam počela pa mi se nije svidjelo. I često mi je išlo na živce prigovaranje o čitanju, ta kako mi se to nije svidjelo i td. Gle, jednostavno nije, pomirite se s time. Ne sviđaju se svima iste stvari i to je ok, ili bi trebalo biti ok. Nastojim ljudima davati preporuke i ukazati na neke stvari koje su meni bile super, ali neću sad baš nekoga siliti da to nešto čita/gleda. Dobro, bar se trudim. :-))))) No vratimo se mi devetoj umjetnosti. Battle Royale kao što je već spomenuto gore u filmskoj sekciji je manga adaptacija istoimenog romana. Sam autor knjige je rekao da je manga adaptacija bliža njegovoj verziji priče nego film i moram se složiti s njime. Iako razumijem da su strip i film dva različita medija i da u 2 sata filma baš ne možeš napravit bogzna kakvu karakterizaciju 42+ lika koji se pojavljuju u knjizi. Neke jednostavno moraš izbacit, a neke zadržat. Međutim usprkos tom ograničenju manga je nekako imala dušu. Dok sam čitala mangu nije mi baš bilo svejedno koji će lik sad umrijeti na najbizarniji način, mada su bizarne smrti bile zabavne, opet mi je bilo više stalo do likova prikazanih u mangi. Priča je bila razrađenija, likovi nisu bili samo brojevi već je svatko dobio svoju priču, osobnost, ono nešto zbog čega mi je uistinu bio stalo do njega/nje. I puno emotivnih scena i tragičnih sudbina koje te tjeraju na razmišljanje. Locke & Key je definitivno jedan od najboljih horror stripova koje sam čitala u zadnje vrijeme. Odlična i inteligentna priča Joea Hilla (sina Stephena Kinga) i vrhunski crteži Gabriela Rodrigueza stvorili su pravu jezivu atmosferu isprepletenu sa dosta zanimljivih, a ponekad i duhovitih scena koje te tjeraju da mozgaš i pitaš se što će se iduće dogodit. S guštom čekam svaku novu epizodu. Lone Wolf & Cub – beba! :-)))))) OK, beba nije centar radnje, ali definitivno je jedan od razloga što volim ovu kultnu samurajsku mangu. :-)))) Inače nekoliko filmova je snimljeno po ovoj mangi (i to imam) i stvarno su genijalni. Eh da radnja… Zaboravi ja :p Dakle glavni likovi su Ogami Ito i njegov mali sin Daigoro (the beba) koji služe šogunatu kao plaćeni ubojice. To je tek show program koji morate gledat, naravno ukoliko volite samurajske mange s dramatičnim fajtovima i velikom količinom poginulih na kraju… Filozofski fakultet u 'rvata – sveta krava. Doslovno, doduše kao i svaki drugi fakultet u nas, a i sveučilišno obrazovanje općenito. Ako slučajno izraziš svoje neslaganje s nečim ili ne dao ti B(l)og većeg zla kažeš nešto protiv nečega u obrazovnom sistemu naše predivne nacije kamenovat će te. Dobro, neće baš kamenovat, ali će definitivno vikat na tebe i reć ti nešto u stilu: ako se ne želiš dodatno obrazovat idi doma. Postaje užasno smiješno kad ljudi ne shvaćaju ili ne žele shvatiti da nije svaka kritika zlonamjerna, niti uperena protiv njih osobno. Može ti se nešto sviđati, možeš nešto voljeti ne znam kako, a ne biti slijep prema manama i propustima, te svojom kritikom pokušati popraviti što se popravit dade, a možda i unaprijediti nešto dobro. Ponekad je zbilja suludo kad ljudi ne znaju raspoznati šalu od kritike, ili dobru namjeru od zle. Ali ti bi ionako rekli da je put u pakao popločan dobrim namjerama. No ti i takvi me ionako ne zanimaju, niti će ikad moći shvatiti poantu priče. No kao što sam već jednom rekla u nadi je spas. :-)))) Izbori – da nisu toliko skupi trebalo bi ih održavat svako malo. Nikad većeg veselja neg' tad, a i ona parola volja naroda se pokaže točnom tad. Knjige – puno sam ih pročitala ove godine, B(l)og zna da sam imala vremena na raspolaganju koliko sam god htjela. Čitala sam sve i svašta i dobro se zabavila, hvala svima koji su mi darovali, posudili ili preporučili knjige. Uljepšali ste mi život s tim, a mislim da ste ga produžili za nekoliko godina. :-))))) Glazba – spas od lajavih baba, dida, dičurlije, dosadnog naroda i sl. Svake godine dodam nešto novo u svoju kolekciju, ili me nešto novo fascinira. Ovu godinu su definitivno obilježili soundtrackovi i jazz od žanrova, a od izvođača Bear McCreary i Louis Armstrong. BSG i Caprica soundtrackovi su me spašavali kad sam gubila koncentraciju prilikom učenja, a Louis Armstrong je učinio šetnje po kiši nezaboravnim sa svojom izvedbom Azaleae i A Kiss To Build A Dream On. Naravno ima tu još mnogo toga, čitava jedna kolekcija filmske glazbe, jer nekako to jedino kontinuirano slušam… Pa onda Urbanov novi album, pa Hladno Pivo i onaj genijalan koncert za kraj ljeta u Spaladiumu… Moj jedini koncert ove godine :-))))) Šta ćete :p recesija :-))))) I sve ostalo što sam propustila… Ako ste uspješno stigli do kraja, a niste krepani :-))))) sve najbolje u novoj 2010. i da dobijete ono što trebate, jer ono što želite se možda pokaže krivim… |
21.12.2009., ponedjeljak
Traume povijesne ludosti
|
Ja mislim da su svi ljudi koji upisuju Filozofski fakultet pomalo šašavi. Ja znam da ja jesam, točnije da mi fali neka daska u glavi, jer da mi ne fali definitivno bi upisala nešto korisnije od ovoga, npr. pravo. Pravo je korisno, uz mnoge druge stvari nauči te kako možeš i dobro zajebat čovjeka. Filozofski je pak malo drugačiji, ili bar meni izgleda drugačiji. Tu ima puno vike nizašto i svatko ima neku svoju teoriju, veliki plan, velike ideje i snove koje treba ostvariti. Boje govna najčešće, koji sve uvale u masovno sranje. Nije ni čudo da su najveći luđaci zapravo najveći filozofi. Svi seru snove boje govna. Ja sam specijalan slučaj sam po sebi. Nisam specijalno pametna, samo sam specijalno munjena u glavu kad se ovim bavim. Kombinacija povijest i engleski – pametnija i korisnija od mnogih drugih, ali opet moglo je to bit i nešto pametnije. Nikad mi nije bilo jasno na onoj podsvjesnoj razini zašto ta kombinacija. Mislim svjesno znam zašto sam je upisala: povijest me zanima, a engleski mi je bio lakši za položit i studirat od hrvatskog. Mislim kad sam vidila da imaju crkvenoslavenski odustala sam od zamisli da budem kroatist. Da i činjenica da mi je hrvatska gramatika apstraktan pojam. Mislim ja znam zašto koristim to što koristim, ali prepoznat to i imenovat je već viša matematika. Instinkt materinjeg jezika valjda… No vratimo se mi na moju podsvijest. Mislim da sam povijest upisala zbog „trauma“ iz osnovne. Ne sjećam se stvari iz osnovne škole, vjerojatno zbog toga što tako silno želim zaboravit to vrijeme. Sjećam se fragmenata događaja, djelića radnje, ali cijelu sliku nikako ne mogu uhvatit. Ali sjećam se povijesti, tj. onoga što smo mi u tom Tuđmanovskom desetljeću učili kao povijest. Konstrukt nebuloznog uma koji je stvorio izbljuvke poput: Hrvati su potekli iz Irana, pa do jadni mi Hrvati nas vazda netko tlači i ustaše su zapravo bili dobri momci, samo su to kasnije one zle komunističke horde sve to predstavile u krivom svjetlu i slične zbljuvotine. Onda se pitamo zašto dičurlija na Thompsonovom koncertu nose ustaška obilježja? Najstrašnija stvar od svega je bila činjenica da je nastava povijesti ovisila o političkom opredjeljenju profesora. Ako je dotični ili dotična bio/la ljevičar dobili bi „normalnu“ verziju povijesti, u suprotnom bi ste dobili nešto, ako ste uopće išta dobili. Ne znam kad sam zbilja shvatila da je povijest iz školskih klupa zapravo neka sakata i uvrnuta verzija prošlosti koja se zaista dogodila. I to se nije odražavalo samo na očitim stvarima kao što je WWII i ustaše i partizani, zapravo počela sam sumnjat u sve što ima veze s nacionalnom poviješću ovih prostora. Sve sam uzimala sa nekakvom skepsom i nevjericom. Možda sam tad negdje u svojoj podsvijesti odlučila da moram znati dovoljno, ili barem imati dovoljno podataka o povijesti da mi više nikad ne može muljat o povijesti i iskrivljivat mi činjenice i da prostite jebat me u zdrav mozak svojim suludim bljuvotinama vlastite gluposti. Možda sam se željela osigurati da moju možebitnu buduću djecu nitko ne zaglupljuje ovakvim redikuloznim konstruktima koje ne bi ni pas s maslom pojeo. Jer, možda, želim da imaju kod koga provjerit sve činjenice prije no što donesu svoje mišljenje o nečem. Jer im ne želim reć: „Šta to mene pitaš, ja to ne znam.“ kao što sam često dobivala odgovor od svojih roditelja. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg nemam tako blistav odnos s njima i što im se rijetko povjeravam… A možda sam samo munjena, ili dovoljno istraumatizirana događajima iz djetinjstva da imam tako šašavi razlog za odabir drugog predmeta, jer prvi mi je engleski jezik i književnost. Nije prvi jer mi je draži, nego sam ja upisivala stvari abecednim redom. Tako ja radim kad se ne mogu odlučit oko nečega: idem po abecedi i nadam se najboljem. I sad taj razlog izgleda baš cool i uzvišen, pogotovo ako se uzme u obzir da sam se ja već odučila iz kojeg ću dijela povijesti pisati diplomski, a iz engleskog još uvijek nemam blagog pojma. Ukoliko vas zanima, to je povijest 20. stoljeća. Iskreno pun mi je kufer antike, ili kako to naši profesori izgovaraju antiiiiike – da s produženim i. Zapravo nije mi jasno zašto to tako izgovaraju, zvuči totalno nakaradno i dok mi netko ne objasni zašto bi se antika izgovarala s dugim i ja ću je izgovarat antika s „normalnim“ i. Grčke i rimske starudije me okružuju, svi profesori iz povijesti nekako imaju svrš moment na te nesretne Grke i Rimljane kao da je to najbolja stvar koja se ikad dogodila u životu ovih krajeva; a iskreno ne bi se začudila i da je. Naravno da više znaju o nekom tamo nasumce odabranom Grku ili Rimljaninu i što su dotični jeli, kad su išli na wc, nego što znaju o običajima vlastitih baka i djedova. To ja zovem prohujalo s vihorom – totalno van dodira sa realnošću. A ne dao vam B(l)og da se zalaufaju o Ilirima – tu vas tek čeka ultimativna dosada, a o dešifriranju grčkih i latinskih natpisa da ne pričamo. To je još jedan od razloga zašto ću se ja baviti modernom poviješću – em ima više materijala, em je dotični napisan na jeziku kojeg mogu pročitat i razumjet, a ako to ne mogu pa barem mogu nać živog govornika koji će mi to sve fino prevest na neki od jezika koje razumijem pa da ja mogu sretno nastavit dalje sa svojim proučavanjem. Priključiti svoje viđenje stvari mnoštvu drugih i razabrati smisao iza besmisla i pritom se valjda negdje i dobro nasmijati. Jer jebeš dobru teoriju ako se pri stvaranju iste dobro ne nasmiješ, eto barem jer ti je dobra teorija došla u glavu. U traženju naučiti i spoznati samu sebe, možebitno shvatiti kojim pravcem želim ići i pokušat napravit kombinaciju tema koja će napokon spojit moja dva predmeta, ili makar pomoći sebi da se pronađem u ovom drugom – jer sve mi je zanimljivo, a ne znam što bi stav nikad nikome nije pomogao. A ja ne volim osobe koje ne znaju bar okvirno ono što bi htjele. U svojoj ludosti mi „gubimo“ vrijeme, ako se vrijeme uopće može izgubiti. Posvetimo život raspravi o totalno besmislenim i banalnim stvarima, dozlaboga smo tašti i uspijemo komplikacijama zakamuflirati jednostavne pojmove da ti ponekad dođe plakat jer smo totalno šašavi. Ponekad mislim da nam svima treba jedan dobar razgovor sa nekim realistom koji će nam reći da se zbrojimo i oduzmemo i počnemo živit svoj život na zemlji, mjesto negdje tamo u oblacima. Ali mislim da se ne bi mijenjala ni za svijet – da mislim da je moje buduće zanimanje totalno beskorisno, mislim da bi možda bilo bolje da sam pravnica, ili ekonomistica ili nešto totalno deseto, ali život ne bi bio toliko zanimljiv kao što je sad. Ne bi imala kolege sa čudnim sklonostima, niti bi mogla provoditi sate i sate pitajući se kako li su se samo ovakvi debili uspili upisat na faks i zašto je koncentracija imbecila, sanjara i redikula toliko visoka na mom faksu? I uopće se ne bi imala oko čega nervirat što bi bilo jako loše za moj IQ, jer najbolje ga razvijam kad brontulam protiv nekog ili nečeg. A možda i u našem ludilu ima tračak zdravog razuma? Čisto sumnjam, ali u nadi je spas :-))))) |
