Nessina kuhinja čuda
07.11.2009., subota
Umjetnici mitološkog samozavaravanja
|
Da postoji nagrada za ovu kategoriju na bilo kojoj prestižnoj ili manje prestižnoj dodjeli nagrada mi Hrvati bi je definitivno osvajali godinu za godinu. Ma k vragu mislim da bi napravili pokal samo za desetljeća u kojim smo je osvajali. Možda ovo nije pošteno ni u redu izdvajati samo jednu naciju/narod kao generalizirajući materijal za instant zaključke, ali kad ja živim u zemlji kojoj živim i gledam narod koji gledam, a taj narod definitivno nisu južno afrikanci. Ne znam primjećujete li činjenicu da se mi Hrvati (u ovom slučaju stanovnici ove države, ne kao nacija) jako rado volimo obmanjivati, a i volimo da nas se obmanjuje? To se najbolje vidi kad dođe izborno doba i kad krenu predizborne kampanje za šta sve ne. Ono ko izbor za miss, samo na višoj razini – jer tko je vidio uspoređivat izbor za miss automobilskih guma s jednom uvaženom i cijenjenom demokratskom tekovinom. Osim što me živciraju predizborna obećanja (ludom radovanja), još me više nerviraju birači koji to popuše. Ko ne tako davnih 90ih kad su neki HDZovci govorili kako će svaki Hrvat u samostalnoj Hrvatskoj imat 3 000 maraka plaću, kako će nam u državi teć med i mlijeko, kako će sve bit divno, krasno, pčelice, cvijeće serserser kenjkenjkenj… I vidi di smo sad. No to nije isključivo HDZova krivica, koliko god to apsurdno zvučalo, oni su imali pravo obećavat brda i doline (što i jesu) a druga je stvar mogu li to ostvariti ili ne, a sasvim treća kako su oni iskoristili (novo)nastalu situaciju. Krivci za sadašnje stanje smo upravo mi. Da, mi, ljudi koji biraju, ili ne biraju – ali i to je izbor. U svako ostalo doba godine smo relativno normalni ljudi sa relativno normalnim funkcionalnim moždanim sustavnom, ali kad dođu izbori 95% populacije pobenavi. Biva zavedeno lažnim obećanjima – kako već ide ta popularna rečenica. Meni zbilja nije jasno koliko ti mozga treba ili kvocijent IQ-a trebaš imat da shvatiš da neke stvari nisu moguće, pa čak kao dugoročni ciljevi. Ali nema veze bitno da mi imamo nešto za vjerovat, jer jedan Bog nam očito nije dosta  , pa vjerujemo u pizdarije. Te pizdarije moja mater zove optimizam i veli da ne možemo uvijek sve gledat pesimistično. To vam je ko ono za proslavu Nove godine kad se kaže: „Valjda će nam ove godine bit bolje.“ i tako svake godine isto. Oće kurac (pardon my French), jer valjda nam je od svih tih bit će bolje dogodine želja jedna godina trebala bit dobra ili bar bolja od one prethodne. Mjesto toga nam je svaka sve gora i gora, osim ako niste onaj neki povlašteni sloj društva ili cro celebrity ili kako se već sad pomodno zovu one kvazi zvijezde (a da nisu crvene petokrake). Isto tako me masovno živcira kad osobe ne mogu prihvatit istinu o sebi i što se uvijek izvače na nekog drugog ili na nešto drugo. Kao u primjeru Splita: nismo mi krivi što je Split totalno devastiran – krivi su Vlaji, izbjeglice, Hercegovci, i svi oni ostali koji nismo mi čru Splićani. A što ti isti tzv. čru Splićani ne znaju navest 3 ulice u svom gradu, niti znaju koje je godine dovršena Dioklecijanova palača nema veze. Bitno da mi navijamo za 'ajduka i da pravimo nerede po ulicama i stadionima, da bacamo krafne na teren i izvodimo razno razne pizdarije jer mi volimo svoj klub. Yeah right Mislim da ga po toj definiciji ja volim više od vas, jer za razliku od nekih spodoba ja barem ne pravim štetu. Još jedan dobar primjer je ljudski izgled. Prezirem kad netko laže sam sebi i vrijeđa se ako mu netko kaže istinu. Evo recimo ja nemam pojma koliko imam kila, ali veličina hlača mi je 46 (16 po UK mjerama :p) i neću se uvridit, ma neću niti trepnut ako mi netko kaže da sam debela. Jesam, ja makar priznam da jesam. Volim jest, a kretanje koje je brže od hodanja mi je masovno mrsko i nije to za mene. Veličina 46 je baš super – naravno kad je uspiješ nać u dućanu a da ne dođe masu para. Ali ima ljudi koji će se užasno uvridit ako im kažeš da su debeli – pa makar bili veličine trokrilnog ormara. „Ma nisam ja debeo/debela, ja samo ugodno popunjen/a.“ Yeah right i slon je isto tako ugodno popunjen. Ista stvar s penzićima (inače su bili povod za članak) – ta se vrsta uvrijedi na sve živo šta im kažeš. Ako im kažeš da su stari, osjete se pogođeno, ako im kažeš da su naporni dižu galamu, ako im kažeš da su teret društvu graknu ko jato vrana i počnu moralizirat o tome kako su oni during the war(s) izgradili ovu državu. Isto tako ako se slučajno nekoj nakinđurenoj babuskari ili neopranom didi koji sapuna nije vidija od drugog svjetskog rata ne ustaneš sa stolice u prijevoznom sredstvu i ne ustupiš im misto počet će propovijedat na sav glas kako današnja mladež ništa ne valja, kako u njihovo vrime to nije bilo i ostale during the war pričice. A ako ne dao ti Bog većeg zla da ih je lako prevarit, ajme!, to je ka da si im rođenu mater ubija, zakla i silova sve u isto vrime! Ja mrzim umirovljenike. Da, dobro ste pročitali – mrzim tu kategoriju ljudi. Ne mrzim ih zato što su stari, ili što su bolesni ili zbog nečeg trećeg; naprotiv mrzim ih zato što se stalno preseravaju (kao i uostalom pola ove države), stalno traže neka svoja prava, smatraju da im njihove godine dopuštaju da budu bezobrazni koliko god žele, sve žele znat i svugdi zabadaju nosine, moraliziraju o svemu i svačemu čak i kad za to nemaju pokriće ili se sami suprotno ponašaju, vriđaju se na svaku glupost, općenito ponašaju se kao da su popili svu pamet svita i nikad ne priznaju da su zasrali. Uvik su oni jadni bili zavedeni, neko ih je privarija i laga im je. Činjenicu da su oni to povjerovali i ko pas mahali repom na to trenutno ignorirajmo zbog boljeg efekta nacionalnog sljepila. Jer uvijek je bolje kad je kriv netko drugi, a ne mi. A ako im pokušaš bilo što kritički reći, u roku keks ti kažu kako ti ne poštuješ njihove godine, kako te nije sram i stid, kakvog te to mater odgojila, bezobrazno balavo dite… Sranje na kvadrat od ljudi koji ne mogu podnit istinu. Meni je jako žao što istina boli i što vam istina smeta. Pogotovo u političkim vodama. Ali isto tako me nervirate kad popustite na prvo šuškanje kasice prasice čije uzde drže draga nam Suzy i kako bi Medo to lijepo rekao ono krme od Šukera. Skužajte šjor Šuker ali Vi ste stvarno debeli – a ako se nađete uvrijeđeni ovom izjavom savjetujem Vam posjet okulistu, a ni psihijatar Vam ne bi škodio, a bogme ni teretana. Nije da meni smeta što neko popušta čim mu se dadu pare da šuti, ali u vražju mater nemoj onda srat o nekakvim idealima, borbi proletarijata i ostalih socijalističkih parola kad viruješ u to ko ja u Boga. Radije se poklopi i šuti i uzmi te pare. Makar ću imat trunčicu više poštovanja prema tebi – što je ipak nešto, jer kako ona stara kaže bolje išta nego ništa. Ja sam s vremenom naučila bit istinoljubivo stvorenje, a i shvatila da istinu baš nije uvijek najbolje izgovorit u najdirektnijoj formi. Ponekad je valja upakirat u šareni papir, ali ljudi koji traže istinu u šarenom papiru uobičajeno ne zaslužuju istu. Možda imam debelu kožu ili samo drugačiji sustav vrijednosti, ali ja se ne osjećam uvrijeđenom ako netko istakne moje mane, pa makar mu/joj namjera s bila vrijeđanje. Ako netko kaže da sam debela, kao što po vlastitom priznanju i jesam, mene to ne vrijeđa. Sviđa li mi se ta situacija? Pa ne baš, ono nije mi san snova izgledat ko figurica paleolitske Venere – ali to je samo odraz onoga što ja radim, odnosno ne radim. Da vježbam 2 sata na dan, svaki dan, vjerojatno ne bi lelujala okolo u slojevima sala. Zapravo dok ovo pišem ja umirem od smijeha, jer zbilja je smiješno uzrujavati se oko nečega što uopće nije uvreda. A zavođenju i zavedenosti, pa nisu samo penzići podložni tome – pravi dokaz je profil publike na Thompsonovim koncertima. Da nisu zavedeni koliko bi mulaca mislilo da je Ante Pavelić baš cool tip, a da je Tito antikrist i mason. Mislim da je suvišno dalje objašnjavat. Kao i uvijek tko je shvatio, shvatio je. Tko nije i neće. A crtanje grafičkih prikaza i crteža za neznalice nikad nije bio moj stil. Umjesto toga ajmo svi zajedno prakticirat onu staru poslovicu: Spoznaj samog sebe. Tek kad zbilja shvatimo svoje mane i vrline, prihvatimo ih i naučimo živjeti s njima – tek tada možemo raditi na poboljšanju samog sebe. Ogledalce, ogledalce... pokaži nam sad kakvi smo uistinu. Ogledalce, ogledalce a možda bolje ne. Umilna varka mitova i samozavaravanja je još uvijek ljepša slika od čudovišta iz ormara. |
01.11.2009., nedjelja
Upute za uporabu
|
Svaki put kad kupite nekakav komad bijele tehnike ili bilo kakvi drugi komad tehnologije, ne mora nužno bit bijeli :p dobijete uz to nešto jako korisno ispisano sitnijim slovima na snopu zaklamanog papira – uputstvo za uporabu. Jako korisna stvarca pogotovo ako ste (većinom) antitalent za tehniku, a i ako jeste pametno ih je pročitat ukoliko zapnete negdje, jer nitko ne može znat sve. No zašto ja trkeljam o svemu ovome kao da sam upravo otkrila Ameriku ili najmanje izumila nešto za Nobelovu nagradu? Pa naravno, već ste pogodili, da idem žugat o nečemu i treba mi zgodni uvod, jer treba slijediti tradicionalni proces radnje: uvod, zaplet, rasplet, zaključak ect. Naime i zaime Split je dobio novu zgradu Sveučilišne knjižnice u koju je, po dobrom starom običaju, ulupano brdo tj. brda para i koja ima problema i problema. I to ne samo sa konstrukcijom i položajem zgrade, ali opet pričamo o Splitu – gradu koji nema suvisli urbanistički plan, pa još od Dioklecijanova vremena što dovoljno govori o stanju u ovom gradu. Gdje sam ono stala? Ah da, problemi u Sveučilišnoj knjižnici… Osim činjenice da podzemne vode teku ispod nove zgrade i mogućnosti poplave, dotična knjižnica je u potpunom kaosu. Ne samo da se knjige sele iz jedne zgrade u drugu, nego su knjižničarke totalne imbecilne kravetine (isprika životinjskoj vrsti koju u našem jeziku nazivamo krava) koje ne samo što su informatički potpuno nepismene, nego su još bahate i glupe. Ja zbilja ne znam gdje oni nađu takve ljude, znam kako ih nađu i po kojim kriterijima su dobile posao, ali u vražju mater pa i Damir Polančec zna upalit računalo i nać nešto u nekoj bazi podataka! Nije to neka znanost! Ili je, sudeći prema događajima koje prosječni splitski student doživljava u gore spomenutoj knjižnici. Žali B(l)ože para utrošenih u nju. U petak (23. 10.) ujutro po najvećoj kišurini išla sam se upisat u tu famoznu knjižnicu i sve je prošlo manje-više bez problema. Preko vikenda sam preko neta uspjela pronaći knjige koje bi mi trebale za seminar iz Povijesti starih civilizacija. I tako ja u ponedjeljak (26. 10.) popodne nadobudno krenem u Sveučilišnu u nadi da ću dobit knjigu Šefka Kurtovića Opća povijest države i prava. Dođem na info-pult i pitam knjigu, a žena mi reče da ja moram ispunit formular za dobit knjigu. WTF?! mislim se ja, kakvi sad formular majke ti kad na svakom kutu knjižnice izvire računalo. Ali bacim pogled dolje i vidim knjige od poda do stropa, pa dođem do zaključka da možda ljudima zbilja treba neki papir da tu knjigu nađu, jer nije se lako snać u svoj toj masi knjiga. Aj dobro ispunim ja taj formular i odem u čitaonicu i predam papir knjižničarki, a ona meni: „A je l' to za sutra?“ WTF?! „Neeeee… to je za danas, za rad u čitaonici.“ odgovorim ja već blago zbunjena i nenavikla na ovakav blesav tretman od strane knjižničara. „Pa kako Vi to mislite?! Pa ne možemo mi odmah dat knjigu, knjigu treba naći! Pa da ste došli u dva i po još nekako, ali ovako ne.“ počne ona kreštat. „Dobro, oprostite nisam znala, nitko mi nije objasnio postupak.“ pokušavam ja smirit kreštanje, jer mi već blago ta nakinđurena babetina i njen unjkavi glas idu na neku stvar. „Eto sad znate, bit će sutra!“ „Ništa, hvala, doviđenja.“ I ode ja iz te ustanove, ako se to ustanovom može zvati, neobavljena posla i poprilično ljutita što sam potrošila toliko vremena da dođem s jedne strane grada na drugu; jer Sveučilišna knjižnica se sad nalazi kraj kampusa na Visokoj, a ja stanujem na Spinutu u blizini Poljuda. U međuvremenu sam se sjetila da ne bi bilo zgorega pokušat pronać štogod u Središnjici Gradske knjižnice Marka Marulića. Naravno da sam tamo pronašla iz prve knjigu koju sam tražila i naravno da sam je odmah dobila na korištenje bez suvišnih pitanja, kičanja, ispunjavanja formulara i sličnih pizdarija. Dan drugi Sveučilišne knjižnice. Nakon poprilično napornog dana na faksu i saznanja da imam prvi kolokvij ovaj tjedan zaključila sam da ne bi bilo zgorega da ja taj seminar napravim što prije moguće da mogu preko vikenda učit za taj kolokvij. Dođem ja popodne u Sveučilišnu i na pultu me dočeka nakinđurena baba. Predam iskaznicu i kažem joj po što sam došla. „To Vam je posuđeno.“ „Posuđeno?“ upitah ja zbunjeno. „Posuđeno. Zašto vam to jučer nisu rekli?“ WTF?! „Ne znam.“ Mislim ono, na šta ja ličim, na Vidovitog Milana? I think not! „Ma ajdete Vi gore na računala i pokušajte nać tu istu knjigu pod drugom signaturom, pa ispunite prijavnicu.“ „Dobro.“ odgovaram ja poprilično frustrirano i suzdržavam se od toga da joj jebem mater od prvog do zadnjeg kolina. Ima računalo drito ispred sebe i sve što treba uradit jest zarotirat se za 2 fraking stupnja nalivo i pronać knjigu u kompjuteru i obavijestit me je li slobodna ili nije. Ali ne, zašto bi nakinđurena i naprlitana gosparka tražila nešto na svom računalu kad ja mogu jednostavno klipsat gore dore po skalama i bespotrebno ispunjat nove prijavnice! Bitno da ona ima 10 prstenja po svakom prstu, 20 narukvica po ruci i bijesni sat, i još 5 lanaca i naprilitanu kosu u obliku ptičjeg gnijezda! I još je jebeni metuzalem! A što je najgore kad sam napokon napravila to što je tražila, počela je kopat po onim karticama! karticama ljudi moji! i tražit je li knjiga slobodna! Isuse, Marijo i Josipe i svi ostali sveci u kojoj zoni sumraka se ja nalazim kad pored sve moderne tehnologije babuskara kopa po karticama tražeći knjigu. U vražju mater, pa najstarija knjižničarka u GKMM-u se zna služit računalom! I opet mi je rekla da će knjiga bit tu sutra, jer naime skladište nam radi samo do podne! A skladište je doslovno kat ispod i sve što treba napravit je spustit se malo niz skale i naći knjigu… Ali to bi štetilo njenim artritičnim koljenima, bolnoj kičmi i nadasve njenoj „prekrasnoj“ frizuri… Ništa, opet pišem 0 bodova i idem u GKMM nastavit radit gdje sam stala.U srijedu preskačem Sveučilišnu jer imam nekog posla i odlučujem ovaj put otići u četvrtak ujutro u nadi da će skladište bit otvoreno, pa ako me opet zajebu da mogu dobit knjigu isti dan, jer sad nemaju glupastu izliku da me opet odjebu. 8:30 ujutro isto mjesto druga ženska. Dobar dan, dobar dan… Pružim iskaznicu i rečem po što sam došla. Déjŕ vu anyone? „Vi niste naručili tu knjigu?“ „Kako nisam naručila tu knjigu?!“ govorim ja već na rubu živaca. „Pa naručila sam je u utorak, ispunila prijavnicu i sve.“ „Pa dobro što se nervirate? Joj kad bi se mi tako nervirali za svaku sitnicu gdje bi mi došli…“ počne ona blebetat nekakve kvazi umirujuće faze koje zvuče šuplje ko Polančecove priče o nesudjelovanju u aferi Podravka. „Čujte, ja po tu knjigu dolazim od ponedjeljka i još uvijek je nisam dobila.“ sad već režim. „Ima li šanse da ja tu knjigu dobijem do idućeg ponedjeljka jer ja u srijedu moram predat seminar.“ „Pa zašto ne odete po knjigu na Pravni fakultet?“ „Ja nisam na Pravnom fakultetu.“ odgovaram glupoj kozi, pa piše mi na jebenoj iskaznici da sam s Filozofskog fakulteta jebem te ćoravu i glupu. I tebe i onog 'ko te zaposlio. <_< Nakon nekoliko fraza tipa: razumite nas, selimo se, građa je na nekoliko lokacija i tralala i tralala, pa još kojeg nesretnog klijenta i rečenice „Pa zašto Vi ne naručite neku normalnu knjigu?“ nakon koje mi je malo falilo da joj slomim vrat opet sam otišla odatle neobavljena posla. Imala sam utuć 3 sata do predavanja. Needless to say da nakon svega ovoga sam bila totalno neispavana, a pokušaji koncentracije na gradivo su bili ravni zombijevom pokušaju da se popenje uza skale. Zato sam odlučila da u petak ne idem ko budaletina u 8 sati u knjižnicu nego da se pojavim u 10, naspavana ako ništa drugo. U petak je sve manje-više išlo po planu. Došla sam do Sveučilišne, pa sam ćakulala s Wilsonom jer mi je donijela friško pristigli World War Z :-)))))))) i u tako dobrom raspoloženju nakon uru i kusur vrimena ćakule ušla u knjižnicu. U međuvremenu sam tamo spazila i par kolega, te profesora kod kojeg imam kolokvij ovaj utorak. Sve je bilo lijepo i divno i krasno dok nisam, pogađate, došla do knjižničarke. Knjige, naravno, nema. Gdje je, ni oni sami ne znaju. U skladištu po običaju nema nikoga. Vjerojatno jedu janjetinu u obližnjoj prčvarnici. <_< Njihovo rješenje ovog problema je glupo kao što su oni sami: „A ništa, odite vi na Pravo i pitajte da Vam daju knjigu i objasnite im problem.“ <_< Ma gonite se u rodni kraj i vi i knjižnica i onaj ko vas je zaposlija tako nesposobne i retardirane i kreten ko je da pare da se izgradi ta zgradurina i državu koja vas financira i daje vam plaće. Ne da ne zaslužuju radit u knjižnici, nego ne zaslužuju radit uopće! Čovječe prije bi dobila tajne dokumente iz Vatikanskih arhiva nego jednu pravnu knjigu iz Sveučilišne knjižnice u Splitu! Pa da sam ja tražila ne znam što, nego literaturu prve godine prava, pa čovjek bi reka. Pa da sam tražila knjigu koja je u kutiji ili u Zagrebačkoj ulici ne bi riječ rekla, shvaćam da se građa seli. Ali ja tražim knjigu koja se nalazi na jebenom katu ispod čitaonice! I da mi se ta knjiga u 5 dana ne može dat, niti mi se u istih tih 5 dana ne može reć da ni jedan jebeni primjerak te knjige nije dostupan! Pa u pizdu materinu (i ispričavam se svima na mom vokabularu) koliko nesposoban moraš bit da to napraviš? Šta ja trebam uradit da u toj knjižnici dobijem knjigu? Doć sa kalašnjikovom ili bombom možda? Ako to treba nema frke, eto mene idući put s arsenalom oružja, ma i tenk ću dovest ako triba nije greda. Žali B(l)ože 60 kuna koje sam dala kao upisninu za ovo sranje, iskreno mogla sam i bolje te pare potrošit. Nekoliko stvari koje sam naučila iz cijele ove zavrzlame, and that's an understatement, jest da prije no što uopće pomislite o posuđivanju knjiga iz Sveučilišne knjižnice iscrpite sve druge resurse: od Gradske knjižnice koja je super opskrbljena FYI, do fakultetske, pa čak i školske. Ma k vragu odite u antikvarijat i kupite knjigu – imat ćete više sreće tamo nego u Sveučilišnoj. A za radnike u Sveučilišnoj… Drage moje vrijeme je da prestanete misliti o svom izgledu i posvetite se svom poslu. Prvo da naučite raditi na računalu, jer ako može moja mater koja se bliži šezdesetoj znat na googlu nać što joj treba, možete i vi u bazi podataka nać knjigu. Drugo znajte šta vam se u kući nalazi i gdje se nalazi. Ako je knjiga tu kažite da je tu, ako nije onda recite da nije i da je neće bit do xy vremena. I kao treće naučite se pristojnosti i uslužnosti. Niti ste najpametnije na svijetu, niti ste nezamjenjive. A s takvim stavom sigurno ništa nećete postić u životu, osim što ćete na kraju bit smežurane, matore babetine sa kilom zlata na sebi i punđom u obliku ptičjeg gnijezda. Pa ko voli nek' izvoli. Ja sigurno ne. Eh da, prije no što zaboravim: kadrovskoj službi koja zapošljava djelatnike u knjižnici – prije no što pogledate je li kandidat(kinja) više podoban(a), nego sposoban/sposobna potrudite se naučiti dotičnog ili dotičnu da se služi računalom, a ni malo ljubaznosti im ne bi škodilo. Skoro sam zaboravila :-)))) A ni odeblji priručnik s uputama za uporabu i rukovanje proizvodom vam ne bi škodio. A sad odoh pisat taj seminar… |
19.10.2009., ponedjeljak
Komunikacijske vještine
|
Jedna od stvari koje mi zbilja, ali zbilja, idu na živce je kad si s nekim jako blizak, pa se onda ta osoba iz razno raznih razloga udalji od tebe bez nekog posebnog objašnjenja, a onda ti se isto tako iz vedra neba tako oduševljeno javi da ti počneš gledat okolo i pitat se gdje li je pak skrivena kamera? Kako ja imam neku blesavu sreću da s vremena na vrijeme izaberem nekakve kriplane spodobe da mi budu prijatelji, a ponekad i nešto više od toga (pripisujem to svojoj ćoravosti i dioptriji od – 2,5), meni se to dogodi više puta no što bi ja to željela. Kao npr. danas kad se meni skroz oduševljeno via msn javio moj bivši # 2, nekoliko puta spominjan na ovom blogu. Dadoh mu broj uz status jer ga nekako moram označit da bi i vi i ja mogli pratit o kome se radi. :-))))))) Inače ja sam veoma dobra bivša djevojka, ako se smijem pohvalit. Ne radim histerične ispade, ne plačem mjesecima ko kišna godina, ne deprimiram se više od 2 tjedna, a prosvjetljenja o tome što nije bilo u redu s našom vezom imam tek s vremena na vrijeme. Poanta je da kad je gotovo, gotovo je – nema smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Ponašam se odraslo i nastojim ostat u prijateljskim odnosima s dotičnim osobama. Ne kažem da mi to uvijek uspijeva, niti da sam savršena. Zaserem ja s vremena na vrijeme i to debelo… Ali i izvučem se nekako, valjda to tako ide. Evo s bivšim # 1 sam uspjela ostat u dobrim odnosima pa mu čestitam rođendan svake godine, a on se svake godine iznova iznenadi mojom čestitkom. :-)))))) Blago meni koja simbioza.  No vratimo se mi na # 2 koji me odhebao zbog nekog glupog razloga, pa se tu svašta nešto izdogađalo što nema veze sa današnjim događajem. Mislim čovjek mi se nije javio pa brat, bratu dobra 3 mjeseca i onda odjednom me sav hiperaktivan pozdravlja i pita me kako sam i šta ima. A ja se pitam na kojim je on to drogama i kog vraga želi od mene. I ništa otipkam ja tako par banalnih rečenica koje ne govore baš ništa, ali opet govore nešto, čisto toliko da ne ispadnem bezobrazna što ne odgovaram. Mislim zbilja ne da mi se bavit tobom općenito i iskreno ne zanimaš me ni ti ni tvoj život. Imam ja svog posla. Ali bitno da se on mene sjeti onako svaku četvrtinu godine, obično kad mu nešto treba, pa smo sad ispunili i tu socijalnu obvezu i idemo dalje kako je govorio naš bivši premijer lepi Ivo. Još samo kad bi neke individue dresirale sebe da se uopće ne javljaju nakon toliko vremena, jer to nema nikakvog smisla. Veze, prijateljstva, bilo kakvi socijalni odnosi počivaju na redovitoj komunikaciji i trudu s posebnim naglaskom na redovito i trudu. Ako se tebi živo jebe (pardon my French) za mene i odnos koji imamo, a zašto onda da se ja trudim? I koji je smisao tog pro forma javljanja? Je l' ti to imaš to do list pa moraš označit kućice sa ispunjenim zadatcima, a na jednoj od njih je razgovor sa mnom? Daj odrasti, ponašaj se primjereno svojim godinama, a ne kao dijete. Ali srećom po mene ovakvih kretena, a i kretenuša jer ima i tih, je sve manje i manje u mojoj bliskoj okolini. Ima nekoliko mjeseci da sam odlučila pročešljati svoj popis prijatelja i kvazi prijatelja i napravila pravi survival of the fittest među tom grupom. Kriteriji za odbacivanje su bili proizvoljni i varirali su od osobe do osobe, jer ipak nije ovo serijska proizvodnja automobila. :p Ali u svakom slučaju ostala sam na manje od 5 osoba s kojima se redovito družim i shvatila da sam zapravo tek sad stvarno zadovoljna i sretna sa svojim prijateljstvima. Moj House krug :-)))) osobe koje me razumiju i vole u svakoj situaciji. Kojima mogu žugat kad me faks ispizdi i kojima to ne smeta, kojima ne moram reć ni dobar dan, ni bok, ni ćao već odmah počet brbljat. Cure koje mogu dobro pojest i koje ne broje koliko kalorija ima u tom čipsu kojeg upravo umačemo u meksički umak (kunem se no pun intended), koje se smiju slobodno na neozbiljne filmove i koje nisu uštogljene matore babetine s metlom u guzici. Jednostavno ljudi s kojima mogu bit potpuno prirodna, bez ikakve šminke i maske i preseravanja. Ljudi koji znaju složit 3 prosto proširene smislene rečenice i koji misle da je sarkazam baš super cool i ovogodišnja must have osobina; ljudi koji su blesavi baš kao ja i kojima neke stvari uopće nisu čudne, niti me gledaju kao da sam s Marsa pala. :-))))) I baš sam sretna, ono kao na blogu – biram ljude koje želim redovito čitat, tako nekako i ovdje. Kad sam se već gore spomenula padanje s Marsa prošli četvrtak sam imala seminar iz Uvoda u teoriju književnosti. Prvo je profesor „zaboravio“ na moju grupu i odužio sat prvoj grupi, tako da sam imala seminar samo 20 minuta ^_^ nice. I onda smo se morali predstavit i reć koja nam je omiljena knjiga. Kako seminar slušam sa grupicom lajona kojima je drugi predmet talijanski saznala sam da je dotičnoj grupi omiljena knjiga Zločin i kazna od Dostojevskog. Meni je već blago padao mrak na oči. Uglavnom svi su govorili kako su im najdraže knjige nekakvi klasici svjetske književnosti i sad se ja pitam di sam ja to upala, kad je moja najdraža knjiga sf post-apokaliptični horor zvan World War Z. Kad sam to izgovorila mislila sam da će me čovjek blijedo pogledat i složit WTF facu, a kad ono profesor izvali: Da to je jedna od mojih najdražih knjiga. Ja sam blokala! Pozitivno, naravno. Bilo mi je baš prekrasno što neki profesor čita nešto ovako „opskurno“ i nalazi to zanimljivim. I naravno što me ne gleda kao čudaka. ^_^ To je bio instant plus u mojoj knjizi; što samo dokazuje da nikad ne znaš gdje ćeš naići na zanimljive ljude. Jer život ima nenadhebivu sposobnost da te iznenadi. |
